tepam da ne krepam
12.10.2017., četvrtak
O Rusima i komšijama
|
Sjedim danas na terasi u lokalnom kafiću na jednoj opuštajućoj kavi sa Dragim i dok on lista novine, gledam djecu na putu iz škole. Vuku jadnici prevelike torbe, onim najmanjima dosežu čak i do pola bedara, umorni, oznojeni, sami ili u paru, pa malo-malo zastaju ne bi li ubrali koji listić ili zavukli musave rukice u vrećicu sa smokijem. -"Znaš, oduvijek sam te htjela pitati, kako to da ovdje ima toliko plavokose i plavooke djece. I ljudi općenito?"?" -"Pa za vrijeme rata, ovuda su prošli kozaci, provaljivali u kuće i silovali žene, eto zato! Muške, ako nisu pokupile ustaše i domobrani, pokupili su partizani i odveli u rat tako da ih nitko nije mogao zaštititi!" -"E, jebiga. Kako god okreneš, žene su uvijek najebale i to doslovno..." Bacila sam se na razmišljanje kako je bilo onim muškima koji su se vratili i zatekli plakosu i plavooku dječicu kod kuće i to isto upitah Dragog. -"A čuj, a šta su mogli? Neki su svoje žene nakon toga prebili, ali dijete je tu i nemožeš ga ubiti. Pošto je svaka druga ostala trudna, ljudi su jednostavno prešli preko toga, odgojili ih kao svoje... ali svaka druga-treća generacija povuče ruske gene pa uvijek bude plavušana bez obzira što su oba roditelja tamnokosa i tamnooka." Kontam ja tako dalje kada se par stolova dalje pojavio lokalni mesar. Crnjomanjast, sitan... I onda se sjetim da su sve njegove sestre plave kao anđeli. I ne budi luda opet ja priupitam: -"Eto, iako su mu sestre plave, mesar nije povukao na Ruse!" -"Ne, on je povukao na komšiju!" -"O čem ti?" -"Pa čuj, poslije rata osim ruske djece i vlastite naravno, muški su cijeli dan radili s konjima na njivi. Naravno, kad naveče dođe kući slomljen i izlomljen nije mu do igara u krevetu. Jebiga, zato postoje komšije. Pa svaka druga kuća ima barem jedno dijete koje nije dijete svoga oca i to se zna, javna je tajna! Nekad su učiteljice u školi znale prozvati dijete po prezimenu biološkog oca jer je ono bilo pljunuto kao otac, a nosi prezime, jel, "oca" ! Tako je i sa našom Nenom (najstarija sestra). Zato stari nije ni htio ženiti mamu nego ga je djed natjerao. Navodno je ona dijete starog Fiškala i oboje su to pričali kad je tata umro." -"Znam, čula sam to od tvojih sestara.... Pa jel Nena zna ?" -"Valjda. Navodno joj je Fiškal poslao pismo i rekao joj." -"I?" i dalje navajujem ja. Dragi je odustao od listanja novina i zagledao se u mene nevoljko odgovarajući. -"Pa koliko je meni poznato, poslala ga je u pizdu materinu i rekla mu da ona ima oca ,da je taj otac mrtav odavno i da kakav je on muškarac pa priznaje tek poslije 40 godina..." -"Ono, nije bitan utisnik već upisnik!!!" -"Pa u pravu je, zar ne misliš tako?" -"Naravno da je!" Mnoštvo misli mi se rojilo po glavi: - od vlastite situacije; Dragi je prihvatio moga najstarijeg sina kao svoga i prije tri godine ga je usvojio i M. sada nosi prezime Dragoga. Bivši suprug nije mario za M. i zadnje četiri godine prije smrti nije ga dolazio ni vidjeti iako je bio u blizini. M. ga zove tata,a bivšeg supruga je zvao po imenu. -o situaciji žena koje su bile "vesele": jbg, kako možeš svom mužu podmjestiti tuđe dijete? Onaj gore nekako se uplete tako da se uvijek nekako sazna, zato čemu? i Kako mogu? Kada smo već kod toga, prije nekoliko godina, pukla je bruka u jednom daljem selu. Obitelj je brojila 6 članova. Muž, žena i četvero djece. Živjeli su dobro, sagradili novu kuću u kojoj ništa nije falilo, djeca poodrastala i već su bila u višim razredima i srednjoj školi. Njihov najbolji prijatelj, kum (po svim osnovama :i vjenčani i kršteni) bio je dobrodošao i često su se družili i pomagali jedni drugima. U jednoj pijanskoj načuo je da mu se žena već duže vrijeme praši sa kumom i da je jedno dijete njegovo. Ovaj ne budi lud, uze uzorke dječijih vlasi i pošalje na DNK analizu,a on je otišao napraviti spermiogram. Na kraju je ispalo da on uopće ne može imati djecu zbog preboljenih zaušnjaka, a da su sva djeca kumova. Od muke i jada danima je izbivao iz kuće ne znajući šta da radi. Na kraju je okupio djecu i u suzama i kroz jecaje rekao im istinu, dodajući da njemu to ne smeta i da ih ne voli ništa manje. Na kraju su sa istinom suočili i ženu i majku koja je pokupila svoje stvari i odselila kumu. Djeca ne žele kontakt sa njom. Jebiga, treba imati muda ko crkvena zvona da bi takvo što napravio. -"O čem ti čekićariš?" -"Pa o svemu ovome....." -"Jel se sjećaš Pekarice?" -"Joooj, jebote, na nju sam i zaboravila!!! A jes bio dobar kulin!" Prije dvije godine Pekarica izašla ispred kuće, iznijela stol, na njemu šlingani stolnjak, rakija, pogača, kulin, kobasica, slanina, kulinova seka i zove narod koji prolazi da dođu nazdraviti. Tako je i nas pozvala. -"I čemu nazdravljamo?"- upitah ja, naravno sa šajbom kulina u ruci. -"Zet mi se okopilio, dobio je sina!" -"Pa eto, čestitam! Nek je živ i zdrav!" - rekoh, bojažljivo gledajući u Dragog koji je naginjao rakijicu, a meni zapinjao kulin u grlu. Popili mi i krenuli kući. -"Niš mi nije jasno!" -"A šta to? Pa njen zet napravio drugoj dijete..." -"A njegova žena? -"Natjerala ga je da dijete prizna! Ako je znao zavuć, zavuće sad i u džep i plaćati alimentaciju!" -"E svaka joj čast! Tvoj tintilinić bi odavno bio na panju da mene tako sjebeš!" -"Znam.... i to jako dobro.." I tako vam završava ova seoska priča. Pravi naslov bi trebao biti : "KO TU KOGA JEBE!", ali pošto svi znate kako sam ja fina i kulturna, nisam to, eto, stavila kao naslov. Pusa od Male Oznake: susjedi |
