tepam da ne krepam
21.07.2017., petak
Palestinski nenavođeni projektil
|
Iako je bio studeni, dan je bio prekrasan. Sunčan i topao,divan, ma ono...kad vam se od jutra čini da ništa ne može poći po zlu. I tako sam krenula put Osijeka na očitanje nalaza. Isti liječnik koji je izveo gastroskopiju, pogledao je nalaze i pozvao supruga u ordinaciju. "Spakujte stvari i sutra ujutro javite se u bolnicu. Nazvati ću svog bivšeg šefa i on će vas istoga trenutka primiti. Ovo ne može čekati!" Ovaj put sam bila mirna, nisam zasuzila. Noć prije sanjala sam jetrvu koja mi se smiješila i kimala glavom i ja sam jednostavno znala da će sve biti u redu. Vratila se ona Mala, sumnjičava, željna činjenica i objašnjenja, jer hej, ovo je moje tijelo i ako će netko prćkat po njemu, hoću da znam svaki potez koji će napraviti. "U čemu je stvar?" "Sluznica želuca debljine je od 2-5 mm, Vaša je 3 cm. Kako ste uopće funkcionirali zadnjih par godina? U svakom slučaju, što god da je, moramo vas otvoriti da vidimo o čemu se radi. Dobra stvar je da su okolni organi čisti i bez lezija." I tako sam se uputila kući, spakovala torbu, skuhala ručak dečkima za sutra, zamolila tetu i mamu da se privremeno presele kod nas zbog djece, popušila kutiju cigara, popila litru kave i Cole (jbg. tko zna kada ću opet) i budna dočekala 6 sati ujutro kad smo se uputili za Osijek. "Zar se ne bojiš" pitao me dragi. "Ne! Što god da raste u meni, to govno mora van! Neću dopustiti nikome i ničemu da me odvoji od tebe i moje djece!" "Obožavam kad grizeš!" Zaprimio me šef kirurgije, pregledao snimke i rekao da sam sutra prva na redu za operaciju. Pripreme neću opisivati, same all-same-all. Zahvat je trebao biti laparaskopski ,ali čim su mi dotakli želudac on se raspao tako da su me skroz morali otvoriti. Izvedena je totalna gastrektomija, odstranjen mi je želudac, pola jednjaka, žuč, veliki dio tankog crijeva, 30-ak limfnih čvorova. Zbog opće slabosti organizma su me dva puta oživljavali na stolu i još jednom na intenzivnoj. Probudila sam se 6. dan na poluintenzivnoj glumeći satelitsku, puna katetera, sondi, infuzija i drugih cjevčica. Majkemi, jedino je guzica bila fraj (hvala, hvala, hvala). Sestra koja je staja pored kreveta nasmiješila se i poželjela mi dobro jutro. "Ovo je bilo opako gospođo, dobrodošli nazad! Imate pozdrav od supruga, bio je tu skoro cijelo vrijeme. Al ste ga isplašili!" "A gdje sam to ja?" "Poluintenzivna." Jebalo majku, svugdje sam bila i svašta sam vidjela, ali ovo je soba iz noćne more. Dvoje pored mene prekriveni plahtama. Umrli. Čovjek preko puta krvari iz svih otvora, onaj do njega se usrao i vrišti od bolova. A sestra ravna moj jastuk jer ide vizita. Pola pet ujutro. "Sestro, ja ovdje ne ostajem, diži me jebote!" "Nema ustajanja barem 10 dana!" Iz iskustva i raznoraznih priča znam da proces zacijeljenja ne počinje dok ne ustanete i ne počnete hodati. "Ma vadi me odavde! I da nisam bolesna ovdje bi napoprijeko krepala!" "Pa dignite ženu kad hoće! Uostalom u pravu je!"- reče doktor smiješeći se. I tako sam ustala, sa sestrama sa svake strane, stupala pokraj kreveta jer koordinacija pokreta vam i nije nešto nakon toliko ležanja. On je sjeo na ispražnjen krevet do mojega (od onog umrlog) i objasnio situaciju u kojoj sam sada. "Mala, sada ste invalid, koliko si to dopustite biti. Odstranio sam sve i malo više nego što je potrebno jer ne biste izdržali kemoterapiju, a i ne želim vas vidjeti ovdje opet za par godina. Bez želuca se može živjeti, kvaliteta života nije baš nekakva, ali ste živi. Uspjeli smo vas oživjeti par puta, a zadnji put vas je doslovno spasio muž jer je počeo vikati imena vaše djece i da Ivan plače zadnje dvije noći i da je morao obući vaš ogrtač jer miriše na vas. Ali mi nije jasna jedna stvar...Zašto vas je nazivao vješturom!???" "Stara priča iz vojničkih dana." "Ma bitno da je upalila." "Znao sam da će te dati sve od sebe, tako je sa svim majkama. Garantiram isto tako da će te izaći odavdje prije roka." Tako je i bilo. Pola sata nakon toga odmarširala sam sa svojim antenama do bolničke sobe (sa sestrama pokraj sebe i jednom koja je vozila kolica za svaki slučaj) među ostale pacijente abdominalne kirurgije. Cijeli dan ste na nekakvim infuzijama, osim od 4 - 6 ujutro i 4-6 poslijepodne. To vrijeme iskoristila sam da bih glumila palestinski nenavođeni projektil. Digneš me, usmjeriš (hodnikom) i odeeee u pičku materinu!. Vježbala sam podizanje ruku, razgibavala vrat (jebali ih kreveti neudobni), usput dižući i one koji nisu htjeli ustati zbog pekmezastog raspoloženja. 10. dan su povadili katetere i dali mi pola litre vode koju sam morala popiti na cijeli dan (valjda da vide jel negdje propuštam),a navečer sam dobila pola šalice slatkog čaja kojeg kusate sa malom žličicom. Bilo je to nešto najljepše što sam probala, toliko divno da sam se rasplakala od miline (al stvarno). Sutradan navečer vegeta juha bez rezanaca. Predobro! Ajde malo da zahvalim dobrim ljudima! Liječnici su prekrasni, pogotovo šef kirurgije koji će vas obići i na dan kada je slobodan, onako u civilki iako je vizita bila. Sjesti će pored svakog pacijenta i popričati o svemu što vas zanima. Sestre...a šta da kažem o sestrama i braći. Doktor je jedna stvar,operira vas, otkloni problem, i vi ste manje-više gotovi sa njim. Sestre, e to su naši anđeli čuvari. One su glavne kad doktori završe, trčkaraju pokraj vas, mijenjaju smrdljive katetere, pelene, vode vas na wc, budu pokraj vas dok pokušavate oprati znoj i smrad sa sebe. Iako ih je bilo troje na odjelu sve su stizale, nikada ne skidajući osmjeh sa lica i pružajući sućut kada vam je teško. Kapa dole! Svaka čast i čistačicama, tu su da očiste sranje koje napravite ili nešto prolijete, pet puta dnevno brišući podove i čineći sitne usluge pacijentima. Svaka čast! Od predviđenih mjesec dana, iz bolnice me liječnik pustio 13. dan. Falila su mi djeca, a on se nasmiješio i rekao da ću se ionako brže oporaviti ako je beba pokraj mene. I tako sam, nakon dva tjedna sa klamericama na stomaku i otvorenim rupama veličine 1,5 cm od katetera sa svake strane, krenula putem Zone sumraka sa svojim dragim pokraj sebe ususret našoj dječici. Pusa od Male P.S. - o oporavku i životu nakon ovoga gore pisati ću u idućem postu |
