Peronospora-ad-astra
četvrtak, 26.02.2009.
The bureaucracy is expanding, to meet the needs of the expanding bureaucracy
Danas me zatekla vijest da su zaposlenici zadarske Gradske uprave stekli pravo na korištenje fitnessa. Za što će se iz proračuna izdvajati 75 000 kuna poreznih obveznika godišnje. Taj novac je relativno malen zalogaj za proračun grada Zadra, ali manira kojom je donesena odluka da se taj novac potroši - svjedoči bahatost i neobazrivost - koje se već pretvaraju u pravilo kada je riječ o hrvatskim javnim službenicima. Rade li oni svoj posao tako dobro da je njihovo zdravlje od vitalnog interesa za državu?
Razgovarajući s jednim našim direktorom osvrnuo sam se na politiku firme da otpušta starije, iskusne radnike - majstore, čije je iskustvo i znanje - nenadoknadivo i nezamjenjivo. Njegov lakonski odgovor je bio: "Puno je groblje nezamjenjivih". Pa ako je već tako s onima koji pune državne jasle, zar se priliči da sa onima koji na njima preživaju postupamo drugačije? Priliči li se volu, što se ne priliči gospodaru ?
Gdje je granica besramnosti aparatčika, i pretvaraju li se oni u kastu notara?
Možemo li uskoro očekivati inicijativu da se ozakoni nasljeđivanje javnih službi? Hoće li se prestati ponašati kao da su bogomdani prije nego im netko pokaže njihova boga?
Eksponat A: Fitness sprava "Rastezljivi aparatčik"
Kada sam odrađivao praksu na jednom zagrebačkom općinskom sudu kao maturant - imao sam iluziju da dolazim u svijet uglađenih, obrazovanih i discipliniranih ljudi - koji rade za svoju plaću u interesu javnog dobra. Već prvi dan službovanja me bolno otrijeznio.
Sjeo sam za svoj stol u propisano vrijeme, i prema uputama voditeljice počeo unositi određene predmete u registar. Nisam se mogao oteti dojmu da je atmosfera sve, samo ne radna. Voditeljica je uređivala nokte, korpulentni kolega do nje tamanio kulen, hvaleći ga na sav glas punih usta, povremeno obrisavši masne prste o svježe izdanje Vjesnika - a uredski kicoš je valjda dva sata trijebio mrvice sa sakoa, povremeno vadeći iz džepa češalj kojim je brižno tjerao u red četiri dlačice na skalpu.
Nisam bio svjestan, pravo iznenađenje je tek slijedilo. Negdje 2 sata iza početka radnog vremena, taman kada sam se uhodao u posao, iza mene se začuje snažan hrup, treska, naglo otvaranje prozora - a zatim kroz isti između savijenih rešetaka, uđe kolega s aktovkom, u skupom odijelu. Kroz prozor !?
"Dobro jutro svima" - reče.
"Dobro jutro" - zamucah. Nitko se nije previše uznemirio, niti imao potrebu da mi objasni o čemu se dovraga ovdje radi?! Sada sam se već počeo zanimati što se ovdje zapravo događa? Usporio sam s unošenjem predmeta i počeo pažljivije promatrati "nadređene".
Kolega je sjeo na upražnjeno mjesto za stolom, upalio radio dok mu je voditeljica točila svježu kavu. Zatražio je novine, i idućih četrdeset minuta ih je čituckao, srčući kavu i lupkajući nogom u ritmu muzike s radija.
U međuvremenu, voditeljica je uzela nekoliko stanki za cigaretu, označivši svaki put prije nego je zapalila glasnim : "Čiiiiiik pauzaaa".
Ostali kolege su se svaki put iznova znakovito nasmiješili, a zatim brže bolje posegnuli za svojim cigaretama, dok se kicoš poigravao sjajnom tabakerom iz koje je pobožno vadio ručno motanu cigaretu, koju je zatim polusklopljenih očiju, s neskrivenim guštom, ovlažio jezikom - nakon čega se voditeljica počela histerično smijuckati. Kolega je očito očekivao takvu reakciju, pa joj je "vragolasto" namignuo što je izazvalo provalu svakojakih aluzija, pomalo vulgarnih, pa ću ih ovom prilikom zaobići.
Kada je kolegi dojadilo čitanje novina, uzeo je par predmeta ovlaš ih pregledavši. Odrješitim pokretima ih je stavio na hrpu, te se protegao glasno zijevajući.
Korpulenti kolega je jedva dočekao taj njegov mig, pa mu je dobacio: "Vrijeme je za gablec, kaj ne?"
Ovaj se na trenutak zamislio, pa rekao: "Kaj se čeka?"
Za sekundu, sva trojica, s aktovkama, u odijelima izletiše kroz prozor, pri čemu je korpulenti kolega malo zapeo, pa su ga ova dvojica pomogla.
Već sam mislio da je noćnoj mori kraj, kada kroz prozor proviri glava kolege kicoša koji dobaci voditeljici :"Ak šef pita, na terenu smo."
Voditeljica mu je samo nezainteresirano mahnula zatvarajući za njima prozor.
Onda me je pogledala, vidjela da sam u čudu, i rekla: "Čuj, to ti je tak. Budeš se već privikao."
Hmm, hoćemo li se ikada priviknuti, ili ćemo vas samo još neko vrijeme trpiti? U tom slučaju, jedino ispravno pitanje jest - koliko dugo ?
Eksponat B: Fitness sprava "Nemirni aparatčik"
