Peronospora-ad-astra
subota, 28.02.2009.
Latifundija
Eksponat A: Hoće li "žuta plima" potopiti otok?
Gotovo u potpunosti nezapaženo, bez zgražanja i strke - u sjeni vijesti o Obaminom omiljenom laštilu za cipele - je u našim medijima prošla vijest da južnokorejska kompanija Daewoo Logistics pregovora o uzimanju u 99-godišnji najam 3,2 milijuna jutara (reda veličine: pola Belgije) zemlje na egzotičnom Madagaskaru.
Zemlja predviđena za najam predstavlja gotovo polovinu obradivih površina toga otoka. Zemlju planiraju poljoprivredno iskorištavati, a urod otpremati u Južnu Koreju gdje će se koristiti za prehranu stanovništva i proizvodnju biodizela.
Cijena najma ? Prava sitnica.
Otprilike 12 američkih dolara po jutru djevičanske madagaskarske zemlje, te obveza korištenja autohtone populacije kao radne snage. Nota bene: gotovo 70 % autohtone populacije, od njih 20 milijuna, preživljava sa manje od jednog dolara dnevno.
Situacija je još čudnija kada se ima na umu da Madagaskar prima pomoć u okviru Un-ova programa borbe protiv gladi. Čak 50 % madagaskarske djece, do 3 godine starosti, pati od razvojnih poremećaja uzrokovanih neadekvatnom prehranom. Zašto otok koji može hraniti populaciju Koreje, ne može hraniti svoju populaciju?
Kako i zašto, razvijeni svijet ima dovoljno viškova za proizvodnju biogoriva, a uvijek je u manjku kada se radi o pomoći gladnima?
Štoviše, svaka inicijativa koja bi vodila izgradnji određenog autonomnog poljoprivrednog sustava na Afričkom kontinentu biva "ugušena" u začetku.
Čovjek koji se ne stidi reći, da smatra ljudska prava - sentimentalnom glupošću je to izrazio ovako: "Kontroliraj naftu - kontroliraš države, kontroliraj hranu - kontroliraš narod." Niti jedan kontinent ne svjedoči tako zorno tu dosjetku kao Afrika. Usprkos golemim površinama koje se mogu privesti poljoprivredi, ona gladuje - a glavni uzrok tome su nedostatak mehanizacije, znanja i repromaterijala. Nikome nije u interesu da Afrika bude sita i da bude konkurencija farmerima naprednih zemalja, pa čak pod cijenu skapavanja od gladi. Uskoro bi se mogla desiti paradoksalna situacija, da zemlje počnu izvoziti ogromne količine usjeva iz kojih će se raditi biodizel, a da lokalno stanovništvo usprkos tome i dalje gladuje.
Da li je to zaslužio kontinent - kolijevka čovječanstva?
Eksponat B: OKSIMORON : "Heinz" Kissinger - Dobitnik Nobelove nagrade za mir i čovjek koji se diči autorstvom izjave da su ljudska prava sentimentalne gluposti.
Stopama Korejaca su krenule i neke europske kompanije. Tako su Britanci unajmili zemlju u Etiopiji, Tanzaniji i Mozambiku, dok arapski šeici tragaju za raspoloživim poljoprivrednim površinama po Aziji.
Njihovi će usjevi završiti u rezervoarima pretilih Europljana, Amerikanaca, Japanca i Korejaca.
Međutim, ono što me zabrinjava više od toga jest kojim će putem krenuti naša zemlja? Hoćemo li se polakomiti poput kralja Mide, pa od želje za što više biodizelskih eura - na kraju umrijeti doslovce od gladi ?
Da li će pod izlikom da se usjevi uzgajaju za bio-gorivo na mala vrata biti uvedeni genetski modificirani organizmi? Postoji li mogućnost povratka "na staro" kada jednom Pandorina kutija bude otvorena?
To pitanje je više nego opravdano, naročito kada se gleda u kontekstu stalnih vijesti koje pohvalno govore o planovima izgradnje rafinerija za biodizel na prostoru hrvatske žitnice - Slavonije.
