malo drugačiji sportovi

Prvo je bio KI. Tu sam se osjecao super jer dugo nisam bio u kompi sa starim frendom pustolovom Soldom, ovo je bio pravi povratak. Zapravo, super je bilo do starta kad sam uspio upast odmah u more sa tenama za trek, pa mi pukla ledja na kajaku zbog nezanmcega (mozda nedostatka treninga? 12km u godinu dana?), onda mi pocelo bit mucno u zelucu od loseg dorucka (nikad vise kajganu pred trku), al smo se super kretali cijeli dan pa je sve izgledalo ok. Do veceri, kad me bicikl opet sjetio na slomljena ledja i doslo do pada snage zbog opet komesanja u trbuhu. Takav sam skrivio losu odluku da idemo okolo po asfaltu umjesto po makadamima, cime smo ispali iz cijele trase utrke. Al dobro, pojavilo se tu novih izazova. U obliku Učke sa Istarske strane. Ufff, kakva kriza morala i materijala! Al kad mi je bilo najteže, kod portala tunela usred noci, isfurao sam dobru briju da zapravo nemam drugih planova u zivotu trenutno osim popesti se nekako na Poklon. Pa sam poslao Soldu par zavoja naprijed da ga ne gledam i lagano pjesice nagurao bicikl gore. Cista nirvana i uživanje u besmislu. Nakon toga sam se opet samo dizao. Steta da smo malo brljali drugi dan oko onih vrhova jer smo bez problema mogli uhvatiti nekoliko mjesta vise u poretku, ali nekako smo se prepustili laganom druzenju sa sveprisutnima timom kroatista, plesnim parom Šivak-Rajković. Ne imavši drugih ambicija osim doći na cilj preko svih preostalih KTova, ovo se pretvorilo u nikad lakšu i zabavniju pustolovnu utrku. Tj pustolovnu šetnju. Stvarno sam do kraja uživao. Fora je bilo i traženje one kolibe u L sa srušenim krovom, a kad sam je ugledao osjećao sam se ko dete kad nadje u životinjskom carstvu nedostajajućeg čaglja, ili voteva, znate kaj mislim. I tako to završi a ja trk doma u zg na pišanje i avion ranom zorom za Dubrovnik.

Elem, to tek bijaše zabava, Rocco, Elvir, Lac i ja u apartmanu sa pogledom na cijeli dubrovački akvatorij (stvarno je bio "ravno IZNAD plaže" kako je pisalo u brošuri, što jest jest, gore na magistrali petsto štengi iznad mora). Kako smo bili tik do početka staze za Srđ tak me brdo navuklo na dva jutarnja trčanja, u ime odmora od 50+km trekinga KIa i oporavka za 40tak km Mosora. Mda. Zaklah se, ali nešto u nogama mi djelovalo vražje lagano. Veslanje i cijeli tečaj je bilo super zabavno i okupirajuće, spavali ko klade nakon toga svaki dan, fino se družili i o poslu razgovarali. Sve idilično. I onda stiže i zadnji čin, Mosor

Na startu sam bio prilično umoran. Ali ne da bi me boljele noge, jer ona Čazma je bila pala u idealnom trenutku pa sam trpio sve te kilometre ok, više sam onako bio ispuhan u glavi. No bila je očita velika rupa u redovima "favorita", glupa riječ, ali onih tipova koji bi se trebali boriti za pobjedu. Dok se njih par ogledavalo međusobno i vrtilo si ambicije o trku na pakleno brdo, kako ko, ja sam mjerkao sunce, čisto nebo, topli suhi zrak. Rekoh Paklenom da će ovo biti bitka za vodu, iliti preživljavanje sunčanice. A sebi rekoh da trčanja u startu nema, nego po malo, ekipa će se sama zaklat do Debelog, najdalje do Vicka. I bi baš tako. Ma sve bi bilo idealno, imao bih na Vicku i 20minuta fore da nisam malo brljao ispod Ljubljana skupa sa Mauriciom i Klemenom. No kad smo se opet iskobeljali i još uvijek, usprkos gubljenju 10tak minuta, bili naprijed dalje mi je bila skoro rutina. Definicija eksperta je da je to osoba koja je vec napravila sve moguće greške u uskom području specijalizacije. To bi mene učinilo ekspertom za Mosor valjda onda, u 5 godina što tu dolazim sve zajebe sam isprobao. Osim što mi je nevjerojatno zabavno skakutanje po tom kamenju poznam već sve zamke i gdje se riješiti nametnika koji te prate na metar udaljenosti jer ne mogu sami naći put. To ide Klemena, koji je bio izgubljen onog trena kad me je, pa onda i Maura, ispustio iz vida. Tak da je sve bilo fino, do trenutka di sam počeo davati gas da zbrišem Mauriciu, koji je lagano gubio snagu. Negdje ispod Kabla, na ravnicama prema Koziku di se najbolje moze povuci lijepo sam u punom trku okinuo koljenom direktno, ali ono head-on u punu stijenu. Sve zvijezde i još par k tome. Tolko ih ni Krajinović Tome ne vidi dok trči. Izbilo mi dah, prošli me trnci, morao sam pojesti i popiti svu vrlo oskudnu zalihu na mjestu da se oporavim od šoka. I tak ostadoh bez vode usred pustinje, sa Kozikom tam daleko, a neuništenim Mauriciom tik iza ledja. I autosugestijom da me ne boli ništa, da je udarac bio u meso a ne u kost, što i je valjda.pa sporije od plana dalje.

Do kraja je bila agonija pomiješana sa srećom. Jer noge su bile čudno lagane, čak i uz udarac, letile po poznatom kamenju, ali unutra se sve sušilo. Zamišljao sam vodu na Koziku, ali gore još nije bilo nikog. Onda sam zadnjim atomima snage zamišljao vodu kod crkvice, noge mi se plele na spustu i morao sam jako paziti da se ne srušim negdje a istovremeno stiskati zbog bliske pratnje. Sjecao sam se živo slicne situacije sa lanjskog Velebita, ali ovog puta je ipak bilo dosta snage za branit se od nikad predajuceg Mauricia. No ni tamo nikog da me napoji, Marka se putem nisam sjetio tražiti vode. Dvije minute sam plazio oko Bojanovog auta jer unutra je bila bocica vode,ali nisam uspio provaliti u auto. U Gatama sam vec bio pošteno lud, uletio sam u prvu kuću ko uskok i tražio vode onak baš ko da sam s brda sišao. Dvije djevojke u prvom dvorištu su me baš fino odmjerile u stilu "e jes brđan, nema šta, pravi muž", dok je njihov stari u vrtu preko motike mjerkao bil me izbacio ili puškom priženio. Tu sam isto sfučkao par minuta, ali ovo je već bilo pitanje ostati pri svijesti ili ne, kvragu s pratnjom. Kako se i dalje nije pojavljivao nekako sam se došepesao sa sve slabijom autosugestijom da ne boli noga do cilja. Baš čudna trka. Onak, samo se Mauricio borio kako treba, ali ni on nije izdržao pritiskati do kraja, već prema Koziku je nekako stao. Pa kad već niko neće budem ja. Iako umoran od tjedna prije. Tak da nisam ni slavio nešto puno, jer mi je bilo dosta svega. Na Medvednici ćemo vidit di je ko, ovo je bilo onak, samo za "eksperte" :)

Znam da kasnim, ali moram napisati ovo. Jedna internet-trkačka legenda odlazi u povijest - utrke.com, koje su bile home page mnogih trkača jer su donosile sve najave i rezultate raznih cestovnih (kasnije i brdskih, multisportskih) dugoprugaških utrka, prestaju sa radom. Nasljednik je web utrke.net, web master je Nedjeljko Vareškić, a starim webmasterima Draganu Jankoviću i Aleksandru Božiću možemo samo zahvaliti za 8g redovitog informiranja i samim tim i regrutiranja mnogih trkača na razne trke, za koje inače možda ne bi ni znali. Ja sam otišao na mnoge trke po prvi put nakon pročitane najave na utrke.com, meni je to bila zakon web stranica.
Evo što za kraj piše ALeksandar, koji je zadnjih godinu ili više sam uređivao utrke.com:

I to je to od utrka.com. Zasad. Trajali smo 8 godina! Janko i ja na webu. Nadopunjavali se, uz pomoć prijatelja, svojim entuzijazmom a vašim doprinosom uspostavili informatičko internetsku komunikaciju među trkačima, triatloncima i što je najvažnije doveli puno novih ljudi i proširili sve. Sada će Nedeljko nastaviti sve na novom portalu utrke.net i pomognite mu, šaljite mu materijale i rezultate. Mi jednostavno ne stižemo više, Janko je prestao održavati stranice prošle godine, a ja evo sad prekidam definitivno jer to zahtijeva preveliki angažman, ali ako Adventure i Nedeljko-utrke.net prestanu, MI ćemo come back , jer naravno,.. Mi smo Ironmani!!!

Izgleda da arhiva 1999-2006 ostaje na utrke.com pa ću i dalje navratiti tamo koji put. S obzirom da su te stranice nastale iste godine kad sam i počeo s dugoprugaškim trčanjem osjećam se kao da mi je neki suvremenik odustao od trčanja. Malo tužno. Falit će mi taj plain-html look, malo je takvih izvornih webova danas