Ulazak Dražena Medića u Kranjčevićevu uvelike je potresao zagrebački nogomet. U Zagrebu nije želio postati predsjednik - volonter. Zbog čega je ušao u nogomet? Prema jednoj verziji, bilo mu je dosadno, a prema drugoj, u nogomet je ušao iz ‘entuzijazma i ljubavi’.

Dobro uhodanu građevinsku tvrtku prebacio je na podređene, i uhvatio se posla od jutra do mraka. Naišao je na tonu neraščišćenih odnosa, od dugova igračima, trenerima i dobavljačima pa sve do basnoslovnih ugovora pojedincima koji u ‘bijelom’ dresu nisu odigrali ni minute.

Dio vječite opozicije učas ga je proglasilo ‘Bandićevim čovjekom’, koji je, u stvari, u Kranjčevićevoj zadužen za neki budući projekt stadiona i trgovačko-poslovnog centra. U početku nije bio isuviše shvaćen, najčešće je rabio riječ ‘proces’, izbjegavajući izravne odgovore ‘kupovao je vrijeme’, a kada su se ‘bijeli’ pozicionirali u ZNS-u, Udruzi i HNS-u jasno je izašao s vlastitim stavom prema nogometu u cjelini.

Premda je bio zagrebački student hercegovačkih korijena, nema isuviše sentimenta prema Maksimiru. Nikada nije krio da je u ex-državi navijao za Velež, provodio noći u Karaki (s društvom u kojem je bilo sportaša, glumaca i gradskih vagabunada), a svoje životno iskustvo prenosi i na nogomet. Ne trpi neradnike i prevarante.

U minule tri godine je sve u klubu držao pod vlastitom kontrolom. Od potrošnje vode, pa do promjene busena na travnjaku. Promijenio je dva direktora (Jelić, Musa), četiri sportska direktora (Ganjto, Prosinečki, Belušić, Čalo), a ‘kancelarije’ želi osnažiti novim ljudima. Apsolutni je autoritet u klubu. Neki se plaše i njegove sjene.

U međuvremenu je došao u sukob s Jakirevićem, tajnik Škaro je završio u istražnom zatvoru, Brkljača mu je otkazao poslušnost, jedan mladi igrač je završio na naslovnicama zbog sudara i vožnje bez vozačke, a sve to objašnjava pokatkad ‘živim organizmom’ (klub) u kojem radi i društvenim okolnostima u kojima živimo. Čvrsto vjeruje da sve kreće od temelja (škola nogometa), i to je segment u kojem je, možda, do sada bio i najuspješniji.

Nema više povlačenja trenera od strane roditelja za rukav, plaćanja ispod stola, kao ni dolaska tzv. stručnjaka na trening ravno iz kafića. Danas su zagrebaši juniorski i kadetski prvaci države. Kaže da je tek trideset posto od željenog cilja.

Ne želi licitirati oko plaćanja igrača s menadžerima, ne mijenja trenere kao ping-pong loptice, u stanju je satima, čak i danima razgovarati s igračima i uvjeravati ih da ovdje mogu pronaći afirmaciju, a novac tek kada se dokažu u Kranjčevićevoj.

Ponavlja da mu znanja i rada ne manjka, a optimizma mu ne nedostaje. Izvjesno je, također, gradski oci su poprilično financijski izdašni u njegovu projektu stvaranja jakog Zagreba.

Zacijelo u nekom budućem vremenu želi skinuti Dinamo i Hajduk s najvišeg trona, no ide korak po korak. Hoće li u tomu uspjeti? Medić sigurno vjeruje da hoće...