Nedjelja kao i svaka druga

Obična nedjelja! Nedjeljno jutro. Ustanem, skuham kavu. U tišini pijuckam čudesni napitak, slušam ptičice kroz prozor i uživam u zadnjim trzajima svježeg zraka prije nego upeče rano ljetno prijepodne. Spremim doručak, muž i ja sami...djeca su već davno otišla od kuće, svoji su ljudi, imaju obitelji...zadovoljna sam jer sam "posao" odradila do kraja i kako treba. Prošlo je dosta vremena dok nisam prebrodila tzv. Sindrom praznog gnijezda jer su i oni, kao i sva prosječna djeca bili u roditeljskom gnijezdu do ranih 30-ih, a onda su u tjedan dana otprhnuli oboje! Kako god sam podsvjesno željela da se osamostale i odu, te im na razne suptilne načine davala do znanja kako bi to nama bio znak da smo ih dobro pripremili za život...onog trena kad sam se suočila s činjenicom da su otišli, srce mi je odjednom postalo prazna kuća na kojoj su ostali otvoreni prozori i vrata i sad kroz njega puše propuh, lupajući, zavijajući. Još sam mjesecima poslije osluškivala svaki auto koji je skrenuo prema našoj kući, ključ u bravi, tiho otvaranje i zatvaranje vrata… Trebalo mi je vremena da naučim kuhati za dvoje, servirati za dvoje….a onda sam naučila! I počela sam uživati u tome…no, sad i vidim stvari koje sam, doduše, vidjela i prije ali nisam se imala vremena njima baviti! I zato me ova sasvim obična nedjelja nagnala da istresem misli, možda na kraju dođem do nekog pametnog zaključka..“kaj košta da košta!“
Naše malo mjesto od 500-tinjak stanovnika, lijepo je, uređeno mjestašce s prilično ugodnim žiteljima. Ne sjećam se (a živim tu 30 i nešto godina) da je bilo nekih većih problema među susjedima, među mladima ili starima…ako je i bilo kada nečega, to se uspjelo izgladiti,tako da većina živi baš onako pristojnim životom. Najbliži grad nam je na udaljenosti od 5-6 km, lokalne vlasti se danas u 21. stoljeću, zaista trude i zalažu da svi budemo zadovoljni. Na svakih kilometar udaljenosti uređeni su mali trgovi s cvijećem, oglasnim pločama i stupom na koji se diže zastava pred svaki državni blagdan. Zamišljeno je to da se ljudi druže i..da, druže se!
Obična nedjelja! Nedeljno prije podne. Nakon doručka…muž ne zna kud bi sa sobom…veli onak, dosadno se protežući…idem ja malo na auto sajam…rekoh iznenađeno..Kaj kupujemo auto?! Ma neee, veli on, a kaj bum sad doma? Kad bu ručak?..velim…u 12..u 12 jbt! Kao i svih 30 i kusur godina! Ne znam da li je 10 puta bio nedjeljni ručak, a da nije bio u 12! Ali…pita svaki put! Redovito!
Ok…samo odi da mi se ne motaš po stanu! Od pomoći nisi, moreš samo smetati! No, ne velim baš to ali ajde…otišel je! Vrati se oko 11, pjev ptica zamijenio je zanimljiv kvartet muških glasova, bacim pogled kroz prozor,fino muški ko i prije 100 godina razgovaraju, o poljoprivredi, o cijenama, o politici, nogometu, ženice kuhaju ručak, serviraju stolove za njih, za dječicu, njihove roditelje, svoje roditelje, od kojih će za svakim stolom, barem po jedan od njih prigovortiti da je juga preslana, salata prekisela, meso pretvrdo, te zašto je riža, a ne mlinci....
i tako, dođe moj Dragec (nisam vam rekla da ga zovem Dragec? Nije mu to ime ali ja ga tako zovem od dragosti :-D), no, tak dođe dragec i pita s vrata..Kaj još nije gotovo? Velim, ma je, samo da stavim na stol..ah, moram si malo leći, tak sam umoran...(žao mi je da ne mogu dočarati glas udarnika koji je 18 sati radio s krampom v kamenolomu!). Ok, samo ti odmori, preteško ti je postaviti 2 tanjura i 2 bešteka!
Nedjeljni ručak! Juha, domaći rezanci, glavno jelo, prilog i salata (uvijek kuham više jer nakon ručka se malo prilegne i odrijema, a čim se oči otvore može ručak ispočetka :-)! I naravno, desert! Uvijek neki desert! Ali to nije najbolje od svega! Najbolji dio nedjeljnog ručka je kad on pita..Ti buš to pobrala sa stola i oprala? Ajde, ja si moram malo leći.. mrtav sam umoran! Majke ti mile! Dobro da nisi mrtav, MRTAV! 12000 dana ručamo skupa! Nikad u 12000 dana nisi pokupio sa stola i oprao suđe, zašto bi danas!? Jer si umoran? Jer si se naradio cijeli tjedan! Jesam li rekla da je u penziji?! Nisam? E, pa u penziji je, ja sam u radnom odnosu...ne ja se nisam naradila, ja nisam umorna! Ja ću i danas pospremiti kuhinju dok ti odmaraš!
Nedjelja k'o i svaka druga...samo sam se htjela osvrnuti na to da su i ostale 3 žene to isto radile u svojim kuhinjama (mislim na ove tri čiji su muškarci polemizirali na trgiću koji je za druženje mještana uredila lokalna vlast). Isto to je radilo 90% žena našeg malog pitomog sela. Čst izuzecima koji u ovom slučaju NE potvrđuju pravilo¨!

Oznake: nedjeljni ručak, selo, brak