četvrtak, 30.11.2006.
Vegetarijanstvo
Konzumiranje životinja je oduvijek postojalo. otkad je nastao čovjek, a i prije. ljudi su se morali nekako prehraniti i našli su životinje. isto tako su se i neke životinje morale prehraniti pa su jele ljude. to je na neki način bio životni ciklus koji se zadržao do danas. samo, danas se taj "ciklus" poremetio, te su ljudi počeli uzgajati životinje za vlastitu prehranu. zbog tog pretjeranog uzgajanja, a i znanstvenih pokusa nad životinjama, nastaju različite bolesti poput kravljeg ludila i ptičje gripe. te bolesti za sada, vjerojatno, još nisu mutirale i prešle na ljude iako je i to za očekivati u bližoj budućnosti. vjerojatno se pitate zašto ovo pišem kada i ja jedem meso? ja nisam vegetarijanac i sumnjam da bi ikada mogla biti. unatoč tome volim životinje i ne želim da ih ubijaju. ali, pogledajte drugu stranu vegetarijanstva. ti ljudi, koji sebe nazivaju vegetarijancima, misle da samo životinje pate i osječaju bol. a što je s biljkama? one ne osječaju baš ništa? sumnjam. i njih boli, i one pate, a samo rijetki misle i na njih. zašto bi biljke bile ispod životinja? i one su žive kao i oni, kao i mi.
po ovome, da i životinje i biljke pate, niti jedno od toga ljudi ne bi smjeli jesti. samo, onda bi se javio novi problem, kako će ljudi živjeti, čime će se hraniti? ja zbilja ne znam. a vi?
petak, 24.11.2006.
Testiranje proizvoda na životinjama
neki ljudi misle da pomažu životinjama prosvjedujući protiv, primjerice testiranja lijekova na životinjama. to je pogrešno. prosvjedovati protiv nečega što spašava živote je glupo i nerazumno. da znanstvenici ne testiraju lijekove na životinjama prije nego što ih upotrijebe na ljudima, ljudi bi se od njih mogli još više razboljeti ili bi ih ti isti lijekovi mogli čak i ubiti. ovo nr znači da ne volim životinje; volim ih, i to jako. ali volim i ljude. ne želim da umru ako za to nema potrebe. unatoč svemu ovome ne podržavam testiranje kozmetike tj. šminke na životinjama. šminka ne pomaže ni ljudima, a još manje životinjama. ljude uništava, a životinje maltretira. ljudi je nanose na svoje lice kako bi izgledali ljepše (za koga?). nanose je na svoje lice kako bi se sakrili (od koga?). boje se da ih drugi neće prihvatiti pa ne žele pokazati svoje pravo lice. boje se odbijanja i neprihvaćanja. zbog toga, većina ljudi na ovome svijetu hoda uokolo sa maskom na licu. 
četvrtak, 23.11.2006.
Što zeleni žele u ova siva vremena?
ovo je jedan od eseja koje sam našla na netu. zbilja mi se svidio pa sam ga i objavila! 
Dopustite da vam se predstavim, ime mi je Dunja i moja najdraža boja je zelena. Ne nosim krzno, jer krzno boli; ne jedem meso, jer životinje su moji prijatelji; ne nosim nakit od slonovače i koralja, jer za ljepotu nije potrebno ubijati; ne odlazim u cirkuse gdje nastupaju životinje, jer okrutnost nije zabava; ne koristim proizvode testirane na životinjama, jer alternativa postoji; ne posjećujem zoološki vrt, jer svatko ima pravo na slobodu...
predstavit ću vam neke od svojih prijatelja. ovi prvi već godinama odlaze u siromašne zemlje i pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija, ponekad zalutaju na antiratni prosvjed. drugi pak tjedne i tjedne provode na obalama Atlantskog oceana čisteći naftne mrlje s plaža, ptica i ostalih morskih životinja. oni treći nas svojom pozitivnom energijom i molitvama ohrabruju i tjeraju prema naprijed.
mnogi nas simpatiziraju, ali još je više onih koji nas pozivaju na red. godine iskustva pokazale su da najviše prigovaraju oni koji čine najmanje dobra drugim bićima. ta posebna vrsta ljudi (čije ćemo vam ime kasnije otkriti) ima i posebnu životnu filozofiju "U se, na se i poda se"... često nam govore da je naša "zaluđenost spašavanjem svijeta" samo jedna od faza odrastanja. govore li to iz iskustva? zar je moguće da mladost i snovi toliko razočaraju čovjeka, da čovjek potpuno zaboravi, da mu se izgubi sjaj u očima, da mu se lice zbora, da postane "sivi čovjek"? ako je tako, onda mi nikada ne želimo odrasti!!!
...
ne zaboravite, nije čovjek oduvijek bio "siv". svi se mi rađamo zeleni, ali krivim odgojem "sivi" uče svoju djecu da ne postavljaju pitanja na čije odgovore treba dosta razmišljati. uče ih da jednostavno uzmu stvari zdravo za gotovo i da se ne brinu toliko za druge koliko za vlastitu egzistenciju... jer "čovjek danas više nikome ne može vjerovati"...
ZATO MI PROSVJEDUJEMO!!!
prosvjedujemo, jer djeca su iskrena i zato ne vole slušati laži! prosvjedujemo, jer djeca imaju pravo znati: da nebo nije oduvijek bilo sivo; da životinje nisu oduvijek bile klonirane; da je nekoć postojala sredozemna medvjedica; da bez razumijevanja i ljubavi svijet ne može krenuti na bolje! prosvjedujemo, jer djeci ne govore da postoje oni koji se svaki dan zalažu, bune, bore, nadaju i pomažu, kako bi spriječili da još jedna vrsta (bilo životinjska bilo biljna) postane samo legenda...
sebično je samo sjediti i promatrati, dok nam pred očima prolazi život i njegove prilike. "sivi čovjek" će ostati slijep dok god ne odluči progledati.tek kada uvidimo da nam pravo na vlastitu slobodu ne daje pravo lišavnja slobode drugih, moći ćemo mijenjajući sebe, promijeniti naše odnose prema drugim bićima. između okrutnosti čovjeka nad čovjekom i okrutnosti čovjeka nad prirodom tanka je granica, a mogućnost da ona u potpunosti nestane svakim je danom sve veća.
što "zeleni" žele u ova siva vremena? PRAVEDAN ŽIVOT ZA SVE! 
Nasilje i ratovi
ljudi ne bi smijeli biti pohlepni. ne bi smijeli biti sebični i bezobzirni prema drugima. trebali bi jednostavno naučiti poštivati i imati razumijevanja za druge. tako bi pomogli i sebi i njima. nepoštivanje i nerazumijevanje je glavni razlog zašto počinju ratovi. svijet je danas, baš kao i uvijek, pun ratova. oni gotovo uvijek nastanu zbog političkih svađa oko nekog teritorija ili zbog nafte. danas se vode ratovi zbog nafte, a uskoro će se voditi zbog vode. neki ratovi čak nastaju zbog nečije vjeroispovijesti, zbog nečije boje kože ili zbog nečijeg osobnog uvjerenja. jedna jedina osoba je dovoljna da započne rat. jedna jedina riječ je dovoljna da na kraju bude na milijune mrtvih. ti koji na kraju završe mrtvi su skoro uvijek nedužni ljudi s obiteljima koji nisu htijeli borbu. njih se rat vjerojatno ni ne tiče. oni samo moraju ispuniti svoju "dužnost" prema zemlji. rat...rat je nasilje. nasilje koje ne nestaje. ono se vrši na nedužnim ljudima te će vjerojatno uvijek tako i biti: nedužni će umirati zbog potreba drugih. ratova ne bi smijelo biti. oni udaljavaju ljude jedne od drugih. oni ih potiču na sebičnost nepoštivanje, a upravo je to uzrok novih ratova.
srijeda, 22.11.2006.
Bogati moraju žrtvovati svoje želje kako bi siromašni mogli zadovoljiti svoje potrebe
"Čuj, draga majko, krik mojega očaja.
Čuj, dragi oče, krik mojega očaja.
Glad je došla:
Djeca i odrasli popadali su poput jesenskog lišća.
Svu tu patnju smo vidjeli,
Ja i moj štap, nakon što smo napustili svoj dom.
Pomislila sam:
Ako umrem, kako će svijet saznati za to?"
Kada je Missaye Hassan napisala ovu pjesmu, bila je stara 10 godina. Ona je etiopska djevojčica koja je u gladi 1984. godine izgubila čitavu obitelj. S tradicionalnim etiopskim štapom za hodanje u ruci otputila se od doma. Putem je prosila za hranu te je naposljetku u zadnji čas stigla do kampa Međunarodnog crvenog križa. Dok se ona borila s glađu, europski i američki političari su samo nekoliko tisuća kilometara dalje pokušavali riješiti gorući problem: kako zaustaviti pretjeranu proizvodnju hrane...
Citat Jimmyja Cartera, bivšeg predsjednika SAD-a
"Mislim da je najgori problem s kojime smo suočeni odnos između razvijenih i nerazvijenih država. Razvijeni dio svijeta morao bi reći: "Svi dijelimo istu sudbinu, Vaši su problemi zapravo i naši problemi."
Na svijetu je barem 50 država koje nikad neće moći otplatiti glavnicu svog duga. Mi u razvijenom svijetu u tome vidimo prijetnju za jakost i profitabilnost naših banaka. Međutim, tim ljudima to je pitanje života ili smrti. Ako se obitelj s gladujućim djetetom nađe pred pitanjem: "Želite li kruh ili slobodu?", nije nužno da će odgovoriti: "Radije bih slobodu
utorak, 21.11.2006.
Stabla nose nebo
Ako šume nestanu,
nebeski će se krov
nad našim planeto urušiti.
Tada će priroda i ljudi
zajedno
izginuti.
Pigmejci
nedjelja, 19.11.2006.
panda
vjerujem da svi znate kako izgleda panda. vjerujem da vam je svima barem malo slatka. vjerujem da nitko ne može ostati potpuno ravnodušan prema njoj. zamislite je kako u jednom od preostalih dijelova prašume jede svoje omiljeno jelo: bambus. zamislite je kako se penje po drveću i uživa u životu. a sada zamislite da u taj dio preostali prašume dolazi čovjek. zamislite kako lovi tu preslatku pandu, uspavljuje ju, odvodi u ZOO ili je ubija radi krzna. zamislite izmučenu, izmaltretiranu, mrtvu pandu. grozno zar ne? vidite, ljudi se ne ponašaju tako samo prema pandama. oni se tako ponašaju i prema ostalim životinjama, biljkama, a i jedni prema drugima. ubijati pandu radi krzna nekima zvuči suludo, a drugima se tu pak radi o zbilja velikoj svoti navaca. tužno je to kako današnji ljudi trče samo za novcem. istina, bez novca se ne može živjeti, ali što će ti ljudi s novcem napraviti kada riječnim koritom više ne bude prolazila bistra i čista voda nego smeće? što će napraviti kada na površini vode budu plutale zatrovane ribe? 
što će napraviti kada se klima toliko promijeni, i to čovjekovim utjecajem, da se polarne kape počnu otapati? 
helloooo people!!! svijeta će nestati. biti će prekriven vodom. gradovi poput New Yorka, Washingtona i dr. bit će pod vodom. milijuni ljudi će umrijeti. ustvari, to ni ne bi bilo tako loše. tada će barem preostali ljudi više misliti na to kako se odnose prema prirodi, životinjama i jedni prema drugima. mislim, priroda im daje život, a oni je uništavaju. zar ljudi zbilja žele sve ovo? žele li nestati?
