čas prije nego što bi trebalo postati dosadno
treba provaliti u hotel s pet zvjezdica
listom oleandra i srušiti radare
kupati se u bazenu
ošišati kosu maksimalno i trčati nepoznatim ljudima u susret
boriti se nekodiranom semantikom
i biti romantičan
ne pristajati na poslove zbog love
ići nepokretnoj baki u posjeti više puta dnevno
i nositi joj cvijeće
voljti sve pse mačke i
ostale životinje
razgovarati sa svima pogotovo s napotrebitijma
biti dobro i kada ti se najmanje da
biti politički nekorektan prema politički korektnima
ignorirati alergijsku astmu
kad si najalergičniji
i preteške stvari tretirati lakima poput pera
popuštati kada se čini da si najnepopustljiviji
tražiti slobodu koliko god izlišno zvučalo
učiti nove riječi i zapisivati ih u svoj riečnik
misliti o misionarima
nositi šarene čarape i stajati iza svojih riječi
biti iskren koliko možeš al ne pod krinkom iskrenosti
tetošiti biljke i gledati ljude u oči kad ti pričaju
izbjegavati avione
ne iz straha nego iz osvete
postavljati ljubavne dinamite
i osmjehivati se
biti uvijek još gori nego se očekuje
fotkati kad se ne smije i ne bojati se budućnosti kao što te uče
lica prijatelja
su najljepše što možeš zamisliti
ego pada uz snagu i volju
napusiti kad ti se nenapušta
bez obzira na težinu ona prođe s vremenom
ljubav je dijeljenje i dodir
to ne zaboraviti


i kad na štrosu na klupici kažeš da ćeš se vjenčati za nekog s kim nisi nikad
ni pričao
to će se sigurno dogoditi
ne zato jer se moraš vjenčati nego zato jer se te stvari
saznaju kroz gledanje i toga se ne treba sramiti

p.s.

zanemarivanje crne mačke
u kutu šarenog stana koji čeka
neke druge sudbine i
padove i krađe
i prihode
kutija za cipele
je jedino utočište
dovoljno malena i prazna da unju sve stane

uopće nisam sigurna koliko je vrijedno
al me uvijek fasciniralo
žrtvovanje
sebe
zbog nečeg drugog
valjda sam dobila što sam tražila
nesreću za nesrećom
aftu bol u trbuhu i povraćanje
nekad mi se čini da sam proživjela cijelu povijest
pretrčala sve doline prepješačila sve planine bez riječi
s oružjem oko pasa
s minimalnom mogućnošću da se oduprem
trenutku sudbine
često se uhvatim kako banaliziram sve moguće
situacije kako bi nam bilo lakše
prešutjeti teške trenutke
al oni se uvuku negdje u sjećanje u postojanje
i grade me
puna sam propusta i rupa
ko da sam satkana od težine
i glupih morfema koji se onda pretvore u riječi rečenice
bez točke
i zareza
i znače sve ono što se nikad ne objasni
nego stvara procjepe u kojima se rađaju
gorke misli i predosjećaji
da nije to to
da nije to život


sve ovo skupa valjda ima nekog smisla
nekad si pričam bajke prije spavanja
dok pletem kosu kako bih sutra
gledala u nešto drugo
i duboko disala
pred lokrumom
bojala se
da će bajke ostat samo bajke
i da nećemo saznat što se dogodi s junacima
kada se kamera ugasi
i kada se sve zamrači

ljude doživljavaš snažno
oni su tu za tebe
i kuhaju i peru i trude se da ti bude najbolje
i nikad te ne pitaju da im pomogneš jer sami mogu sve
a onda tlak postane visok
i ne mogu ni majicu navući bz pomoći
i boje se jer smrt nije najgore što ih može zadesiti

i onda itvoje oružje kojim zveckaš svaki dan
postane neupotrebljivo
i osmjesi su drhtavi
i možeš se samo s
njima bojat
i uvjeravati ih da si barem ti u redu
kako ne bi osjećali i teret tvoje nesereće
jer bi to bilo pogubno
misao da su sve radili uzalud
i da ti nikako baš nikako ne mogu biti od pomoći
kao ni ti njima