uopće nisam sigurna koliko je vrijedno
al me uvijek fasciniralo
žrtvovanje
sebe
zbog nečeg drugog
valjda sam dobila što sam tražila
nesreću za nesrećom
aftu bol u trbuhu i povraćanje
nekad mi se čini da sam proživjela cijelu povijest
pretrčala sve doline prepješačila sve planine bez riječi
s oružjem oko pasa
s minimalnom mogućnošću da se oduprem
trenutku sudbine
često se uhvatim kako banaliziram sve moguće
situacije kako bi nam bilo lakše
prešutjeti teške trenutke
al oni se uvuku negdje u sjećanje u postojanje
i grade me
puna sam propusta i rupa
ko da sam satkana od težine
i glupih morfema koji se onda pretvore u riječi rečenice
bez točke
i zareza
i znače sve ono što se nikad ne objasni
nego stvara procjepe u kojima se rađaju
gorke misli i predosjećaji
da nije to to
da nije to život
sve ovo skupa valjda ima nekog smisla
nekad si pričam bajke prije spavanja
dok pletem kosu kako bih sutra
gledala u nešto drugo
i duboko disala
pred lokrumom
bojala se
da će bajke ostat samo bajke
i da nećemo saznat što se dogodi s junacima
kada se kamera ugasi
i kada se sve zamrači
ljude doživljavaš snažno
oni su tu za tebe
i kuhaju i peru i trude se da ti bude najbolje
i nikad te ne pitaju da im pomogneš jer sami mogu sve
a onda tlak postane visok
i ne mogu ni majicu navući bz pomoći
i boje se jer smrt nije najgore što ih može zadesiti
i onda itvoje oružje kojim zveckaš svaki dan
postane neupotrebljivo
i osmjesi su drhtavi
i možeš se samo s
njima bojat
i uvjeravati ih da si barem ti u redu
kako ne bi osjećali i teret tvoje nesereće
jer bi to bilo pogubno
misao da su sve radili uzalud
i da ti nikako baš nikako ne mogu biti od pomoći
kao ni ti njima
Post je objavljen 05.03.2016. u 18:39 sati.