meni su postali super
ti razgovori sa samom sobom
i stiskanje svih mišića
trčanje po nasipu dok ne ostanem bez daha
meni je postalo lakše
otkad sam skužila
da ništa neće doći na red
sve je na redu stalno
i nikako


propustila sam te totalno ovaj put
kao što su svi uvijek nekako propuštali mene
nisam vidjela ni vrećicu ni kovertu
ni tvoje pijano plesanje
izbjegla sam one teške priče
i sebe opijenu kako opet padam
totalno sam propustila svu zabavu i sreću
bojala sam se da će te ukrasti
djevojke od svile
al onda sam skužila da te ja nikad ne bih uzela
ni kad bi sam stajao do kraja života
nikog ne bih dirala
nije mi đir
biti nečija

i nisam htjela da me vidiš.

kad si pitao što radim, inače, nisam znala što bih rekla,
jer iskreno: ne radim nešto što bi uopće nekom trebalo biti zanimljivo
pa to pitanje uvijek shvatim nekako retorički

meni ti se dani sastoje od izbjegavanja kul ljudi
koji ne kuže da nemaju što kužiti i nedruženja
od šutnji jer je svejedno što ću reći
od treniranja daha to mi nekako najbolje ide
od mog vječnog buljenja u listove jer me opuštaju
od odbijanja kava jer ne razumijem probleme
jer ne vjerujem u probleme
i krive stvari, pogreške,
ne vjerujem u posebnosti i čarolije
nema šanse
da me itko uvjeri da je išta
važnije od nečeg drugog
nema šanse
ljudi
to samo mislite, kako bi si olakšali
postojanje

uopće ne znam više
što radim
i zašto radim to što radim
i ne trudim
se objašnjavati
ni sebi
ni njima
jer je ionako
nevažno
apsolutno sve
što se dogodi