onda radim i radim
dok mi ne ispadnu oči pred kompom
ne zato što želim nešto napravit, nikad nisam imala ambiciju
postati nešto
iako su je svi drugi imali u moje ime
nego zato što
jedino tako ja bivam
ovdje
jedino preko ove blesave table sa slovima
koju stišćem
i proizvodim nešto
što je skroz nebitno
i svejedno
i meni i njima
al barem se vrijeme troši

...

onda nanjušim neki tvoj trag
u nekim prošlim trenucima
naslutim izdaju negdje tu u blizini
umorim se od
dnevnih glumatanja
kojima me svaki dan pokušavaju uvjeriti da je
stvarno
to nešto što ih rastužuje, ljuti ili što vole
pa to analiziraju do najsitnijih detalja
kao da već sutra nešto drugo neće biti
jednako toliko stvarno
i jednako važno

...

uoprno lažem
samu
sebe
to mi je valjda hobi

(meni sad fali more)

smiješno kako sve uvijek prekasno
osjetim