Žao mi je što ne znam iskontrolirati sebe kad dođemo do te točke mrtvila
Koga tražiš i gdje pristaješ na manje
Beskonačnost koju nikad nećeš dokazati samo ćeš ju osjećati samo će te ubijati samo će te posvađati samoga sa sobom
Beskonačnost i priče o nogometu, filozofiji, smrti i revoluciji
Ljubavi koja je bila tu al sad je neka kriva i tamna i teška priča
Nerazumljiva
Teorija kaosa

Opet imam potrebu pobjeći a tako dugo sam se odupirala
Ovo ljeto se sve pokrenulo i sve je umrlo
Još jednom
Moji sveti krugovi

ponekad bi, jutrima, odmah nakon buđenja, povraćala od tuge
ne znam kako me snašla
teško je napala ovo ljeto pod užarenim kamenom
a vuk iznutra reži na sve koji se približe
grize
i onda zapomaže sam samcat

jer drugačije ne znam
jer mi je ovako najlakše
a uvijek mi se bilo teško truditi
uvijek sam se (pre)lako prepuštala
tišini i
rasapu

što da ti kažem?
kad ionako ne možeš poslušati, ionako ne čuješ, i slijep si i teško prepoznaješ stvari oko sebe
što da ti kažem, ova tuga je toliko opipljiva da je odjednom više ne mogu ignorirati,
napada toliko često i podmuklo, onda kad najmanje očekujem
dok čitam knjigu dok šećem, razara me, rastavlja na dijelove - i mijenja mi oblik, za stalno.

nema potencijala
ravna crta
tu vijest mi je prenio toliko tužno, kao da je nestalo svijeta, kao da je netko umro,
a ja sam znala već otpočetka
al kako im objasniti da osjećaji ne varaju - samo glupe projekcije mogu pomutiti vid
samo previše govora, preteške ženske analize, laži, tješenja
ali oni bubnjevi iznutra nikad ne varaju
**
što da ti kažem?
možda je ovo prekretnica iako nikad nisam vjerovala da se život može prekinut i nastaviti u drugom tonu
to su uvijek za mene bile samo priče
koje pričaju oni neki koji su odselili u daleke egzotične zemlje i odjebali sve
izbjegavanja onog što svakako dolazi
ali možda se to sad zbilja događa
jer život mi se zaustavio na onih par sekundi neku večer kad si
nakon dvije pune godine smireno prošetao našom ulicom
i bio si isti
opušten, nasmijan, otočki preplanuo
iako je, na trenutak, zbog pitanja koje ne voliš, taj osmijeh nestao s lica
al brzo si ga vratio natrag
tako kažu oni koje sam gnjavila da mi sve prepričaju u detalje
jer sam te ja eto propustila
***
i onda je krenula ta noć
u kojoj sam htjela skočiti u ledeno more samo da mi srce opet na kratko stane
u kojoj sam se verala po madracu na pučini i potezala konopac do obale
s tvojim prijateljima
u kojoj sam se smijala i razmišljala koja bi stvar najradije bila
na kojem bih mjestu stajala
a onda sam zaplakala poviše svojih nejednakih koljena kad su svi utihnuli
bezveze sam zaplakala
to zapravo nije bilo zbog tebe
nego zbog svih tih godina
čisto simbolično je bilo
bez tuge
htjela sam nekako označiti kraj
sebe
u tebi
iako i sada jebeno mislim da je to nemoguće
i bez obzira hoćemo li se ikad više susresti ili prepoznati
nekako sam oduvijek osjećala da ne poznajem tu granicu, zato sam s tobom i bila sve ono što inače nikako nisam mogla
i nisam poznavala