u sebi sam osjetila ogrnomno razočarenje
i nepregledan mir

iako nisam znala što me točno razočaralo; nisam znala imenovati to nešto, u to nešto uprijeti prstom.
bila sam tako blijeda pred tim šarenim svijetom koji mi je klizio niz prste i to je bilo to.

pustinja u meni bila je gruba
mogla sam iznutra osjetiti svako zrnce pijeska
kako grebe onaj mali kružni dio između lijevih i desnih rebara,
malo ispod srca

na trenutke se zbilja činilo kao da se stvarnost i mašta počinju
ispreplitati
i odjednom više nisam znala odlučiti
jesu li ti komplimenti bili dio mene ili dio svijeta
i te sve duše koje prepoznajem a s kojima se ne mogu povezati
jer nemam dovoljno snage,
dovoljno volje
jesu li one zbilja moji pratioci ili je i to dio mog
pomaknutog uma

počinjem se bojati zapisavati sve što se u meni pomakne
kako se ne bi pretvorilo u proročanstvo