ove godine sam se ovdje na svoje staro stijenje došla samo odmoriti
samo to
nemam neke više ciljeve
spajanja s morem nebom galebovima
nemam očekivanja od ovog ovdje krša i soli
nemam potrebe za nekim starim priviđenjima za vučjim očima za šumama
i izvorima
za šaputanjima na starom kamenu dok se hladi u alkoholnim dubrovačkim noćima

ovog ljeta nemam to ništa

opet patim za indijskim džunglama, za moglijem i baluom
za psima šiljastih ušiju i ljudima širokog bezubog osmijeha
i mantram si u glavi hari om
kao da će me te bezglasne dvije riječi odbaciti na onaj drugi kontinent s kojega sam sigurno nekad davno stigla
u majčinu utrobu (jer kako inače opisati ovu bezuvjetnost koju osjećam)
patim ponovno
za onim osamama u planinama
pa nepokorenim daljinama
valjda zbog nedavne zgurane i nenasmijane zime koja se uvukla duboko u deformirane kosti
patim za samom sobom u onim dugima danima
bez stalnih riječi i mimike
za onim svojim zaleđenim licem i ritmom koraka

i ne može mi ništa zamijeniti
tu beskrajnost i slatku sreću
tugujem jer ne može mi ni on zamijeniti samoću
ni on savršen u svim svojim nesavršenostima s kojim mogu zamisliti sve na svijetu
sve što nisam mogla ni sa kim
ni on ne može doseći te visine u kojima je
moja misao sasvim priprosta i svačija
(a opet samo moja, jer moje je svačije, stoji na pladnju i služite se!, više ne skrivam od svijeta ništa, jer ništa nije moje i sve je moje, barem mi se tako činilo u ludim snima dok sam letjela nad nilom i ozirisu puhala u čelo)

moju malu i postojanu
misao o bijegu
u daleke moglijeve šume

ja koja sam nekada imala cijele šume, cijela mora, cijele rijeke, cijela stabla, cijele stijene, cijelu tugu, cijelu bol i cijeli mir samo za sebe
sada sam zgurana u devet smrdljivih kvadrata, zatočena sama sobom, posuta nemogućnošću odvajanja i
željom za samoćom.

i nitko mi ne želi reći ni riječ
i gledaju me kao luđakinju
i misle da ne znam da nisam još došla do toga da mogu shvatiti, da mogu funkcionirati onako kako treba,
pristojno, odmjereno i normalno