bježala sam kroz grad,
kroz sunce,
kroz gužvu,
kao u filmu,
ovo se stvarno dogodilo, ovo nije iluzija,

bježala sam u nepoznatom smjeru
bez straha od tramvaja sam prelazila cestu
bježala sam od sebe, od ovoga sada, od ovog neuspješnog trenutka, od svojih nogu koje izgledaju kao da sam bila u ratu, od objašnjenja zašto ovako a ne onako, od čekanja u redu, od worda, od prijatelja, od ovog sjebanog trenutka.

trčala sam ulicom u crnim sandalama brzo ali malenim koracima
i plakala bez srama
jecala
i ljudi su se okretali
i gledali su, buljili su,
bez srama

možda su mislili da je netko umro, da se netko bacio sa osmog kata, da je ekplodirala bomba, da se dogodila neka velika katastrofa
sigurno su mislili jadna cura
a tako je lijep dan

i tako sam ja bježala kroz sunce, kroz grad, kroz gužvu, kroz boje,
stavljala sam drhteće prste preko usana
kao da je moguće da asfalt proguta sve moje nesreće
sve moje nenormalnosti
kao da je moguće da se sve otopi na tramvajskim tračnicama,
da pobjegnem od sebe, od ovog neuspješnog trenutka
i da se više ne prepoznam

gurala sam ljude u svojoj cjetnoj majici nepočešljana
gurala sam ih da me propuste da trčim i dalje
gurala sam te školarce šarenih kosa
preskakala sam boce vina
bježala sam
prema nečemu što će me odmaknuti od ovog

htjela sam da mi se otvori ravnica pa da mogu trčati dok ne padnem s nogu
dok ne ostanem bez daha
dok me ne uguši bronhitis
dok ne ugledam patuljke sa zelenim kapama koji rade piruete

ali bio je grad i ja sam bježala kroz grad, kroz sunce, kroz ljude.

ovo se stvarno dogodilo, ovo nije iluzija