ponekad budem toliko proždrljiva utrpala bih svu ljubav u sebe i nikad ju ne bih puštala izjeda me neki nemir koliko vremena je potrebno da dođem k sebi blizina mi ne odgovara očito pa se pitam zašto sam ovdje i kada ću se vratiti postoji li uopće povratak postoji li uopće moj krug i znam li biti opuštena zašto se bojim poluošišanih čudovišta zašto se klanjam osakaćenim bogovima i kada će doći trenutak našeg ponovnog susreta

moja glazba svira na drugačiji način ona je smirenija i polaganija ne prodire u svaki živac i nije joj potrebna pljuvačka koju toliko često pokušavam sastrugati s vrata ujutro koja me toliko često zalijepi pa ne mogu otvoriti oči i slijepa sam
noćima sanjam da sam slijepa i da ne mogu naprijed pa se miješaju lica i dva čovjeka postaju jedan onaj jedan koji me vječno ostavlja bez da mi je rekao zašto i odlazi u nepoznatim smjerovima no isto toliko često se vraća da bi me mučio

i kada to pokušam reći ispred bijelih vrata oči postaju ogromne i potpuno sive a onaj sa suprotne strane samo kima glavom i krivi usne misleći da razumije sve ono što govorim a ja zapravo ne govorim ništa jer ne znam reći to dovoljno dobro jer nitko ne zna pa mikrogibanja jednog jedinog stabla iza sebe ostavljaju tišinu koju također mogu dovesti u pitanje i opraštam si ili ne...

jer nisam sigurna ni što oprost znači koliko mogu biti tašta ili besprijekorna onih večeri kada ništa nije bitno kada na sve zaboravim samo zato da se malo odmorim sama od sebe i svojih ludosti koje čine moj svaki dan koje svaki moj dan cjepkaju na djeliće i čine ga masom nepovezanih trenutaka i ne znam ni ime ni mjesto i datum ne znam kad sam zapravo nastala i hoću li kad ovo sve završi ponovno nastati jednako nesavršena i podijeljena i hoću li i toga puta uspijeti preživjeti samu sebe jer trenutno se to čini toliko prokleto teško