i svi ljudi koje sretnem u tim dugim popodnevnim šetnjama
gube se u sebi
ti ljudi koji šeću
u travi
kao mravi
otkriju mi dio neotkrivenog

ne vjerujem ti
i ne vjerujem ničemu

ne znam tko me naučio sve odsjeći od sebe
možda moja kali ili tara?
možda moja jedanaesta božica moći
ali ja ne mogu odmeditirat koliko može sve oko mene
ja ne znam stati na loptu i utišati srce
ja se samo mogu sama uništiti i odsjeći si glavu
pa u jednoj ruci držati mač a a drugoj lotos

zašto mi ta kuća lijekova sa tisuću pasa na kraju zemlje djeluje tako nestvarno tako bajkovito
i tako
kao da ju ne zaslužujem?