A onda sam sanjala kako s Hugom i Hugolinom berem jabuke, pa kako mi crtaju oko ruke ono što želim u Južnoj Africi.
Smijao mi se, uveselila ga je ta pomisao na moje snove. Bila sam sretna jer je bolje raspoložen. Smijući se, pitao me na čemu sam. A najljepše mu je bilo to što mogu to sve (s)misliti bez ičeg. Bez staklenih očiju. Sa svojim stvarnim očima i jesenskim bojama. Jer mogu razmišljati tako i nasmijati ga.
Nabrojila sam mu sve što sam pojela tog dana. I pričala o bojama na koje gazim svaki puta kada se penjem do vrha.
Nisam pričala na koga sam mislila kad smo danas razgovarali o zaljubljenosti i drhtavici. Nisam pričala ni o tome na koga mislim svaki put kada pjevam lijepu pjesmu. Niti kako je Ivana željela nazvati moju mačku.
Zato jer mi nismo tu kako bismo rastuživali jedno drugo. Mi smo tu kako bih ga veselila. I kako bi se smijao. I kako bih ja bila sretna jer se on napokon smije. A znala sam, imala sam osjećaj da se dugo nije nasmijao. Možda puna dva dana. Previše. Volim njegov smijeh. Smije se kao odrastao čovjek. Ni odrasli ljudi se tako ne smiju. Smije se kao da to ne radi često.

Prolazimo.
A onda sam sanjala kako imam maleni tranzistor u plućima koji svira Dream about me i čini se kao da ja to pjevam svaki put kada progovorim.
Mojoj mami nije bilo smiješno ništa. Ni boje po kojima se penjem niti moji snovi. Jer sam je probudila.
Samo me pitala je li izronio. Nisam odgovorila.