Uvijek tako dobro odabereš najmrtviji glas na svijetu da mi preneseš poruku o našim (ne)mogućnostima. Šteta što nikad nije tvoj.
Prije nekoliko večeri zaspala sam u trapericama ispisanim nalivperom nadajući se da će mi se riječi uvući pod kožu ili barem preslikati.
Mogla sam ti odrecitirati svaku pjesmu. I protumačiti je. Onako, na svoj glupi način.
Mogla sam.
Sad više nemam vremena slušati tvoju šutnju.
Nemam razloga lagati toplinu radi praznine. I puniti svoje bijele retke tobom.

(Besmisleni su čak i mom besmislu prazni su čak i mojim prazninama)

Šutnja je učinila svoje. Šutnula je moju mrtvu pumpu pod otpalo lišće.
Svejedno je sada želim li znati kojim jezikom pričaš kad ne pričaš meni. Ili kojim bojama lomiš svoje ljetno nebo. Imaš li nebo ti?
Ponavljam se.
Vrtim u krug.
Bolje da pitam sebe? Zašto je moje ljetno nebo bilo obojeno bojom ribljih ljuski?
A moj udah siv i truo?
Vrištala bih onako kako dijete vrišti, grebala se po licu i čupala kosu.
Uska mi je koža. Uskočila bih u tebe.
Bila bih ti do kraja života. Besmislena i prazna.
Kako bi bilo lijepo znati da sam ja ti.
Ti si ti. A ja kao ja ne postojim.

Moje ludilo se budi samo noću.
I to više nije samo fraza. Glasovi postaju jasniji.
Udišem kao da imam slomljeno rebro.
Poznaješ li me ti uopće?
Mene i moje plivanje kroz noć? Ja putujem na tebi.

Vidjela sam onu svjetlost koja usporava dolazak dana, pronalazi izgubljeno vrijeme i gura mi ga pod stopala. Oluja u tvojim očima miruje, kao poslije pada probavljenih zvijezda.
Ipak, sada odustajem.
Jer bezbojna sam i protraćena. Previše dugo sam gledala da bih sad mogla vidjeti, i slušala da bih mogla čuti, čak i ako pokušaš pustiti najmrtviji glas na svijetu koji će biti tvoj.
Vidjet ćeš da sam besmislena čak i tvom besmislu, prazna čak i tvojim prazninama.