Oči su mi iscurile odmah pokraj monitora, samo sam se malo nagnula naprijed i već ih nije bilo.
Mogu li s vama pješke do Indije? Planiram ostati na Zapadnoj obali, tamo gdje koraci propadaju u pijesku i zvukovi broje lopočeve latice poviše glava oslikanih mirisnim uljima.
Tamo gdje je sedma točka.
(voljela bih da mi stisneš ruku)
Smislila sam priču. Praznina je apsolutna, sveobuhvatna, neuništiva i postoji izvan mišljenja, u području mudrosti i intuitivne spoznaje.
Praznina je sama za sebe i ne može se stvoriti, ona jednostavno jest.
(voljela bih da me imaš)
Stopala su mi vrela, tetive otečene, srce mrtva pumpa.
Ja mogu stisnuti zube, mogu stisnuti nosnice i udahnuti sol, mislim da mi je to išlo najbolje proteklih tjedana dok si ti bježao.

Ne znam zašto ne mogu napisati normalnu stranicu teksta. I zašto ne mogu prirodno udahnut. Zašto skrivam svoje poroke od same sebe pod nesparene čarape i zašto mi nepce traži gorčinu pelinkovca.
Zid je okopnio poviše glave. Neobojene. Čiste.
Udario o sedmu neispravnu točku.
Pljunula sam ti danas sve stihove, al kao da to nisam napravila vec stotinu puta prije.
Vratit ću se čim pritisak malo popusti i mjesec mi tijelu vrati frekvenciju.
Pravilnu