Nemoj me zvati dok sam savrseno sama u velikom kristalnom gradu
I našla sam posebne trenutke koji su izrezani iz vremena
pa opet ubačeni i potpuno uklopljeni
i nikad ih neces uspjeti vidjeti
jer su nastali pod tudjim dahovima i odraslijim padovima na tratini pred hnk
zasto bih ih objasnjavala
tvojoj ljubomornoj zvonjavi mobitela
mozda ces shvatit jednog dana kad pogledas duboko
u samoću bogova
jer sada se ne isplati misliti kako smo pogubljeni u udaljenosti
i koliko mozemo duboko disati dok se ne osjetimo
svaki dah mi je prekinut na pola
i razmisljem o pogresnim stvarima u posljednje vrijeme
razmisljem o tom koliko ti mnogo vjerujem
a ti znas kada ja pocinjem vjerovati ljudima
*
osjecaj da je svaka prokleta rijec na krivom mjestu
probada mi buducnost i sadasnjost
lijenost
pa ti ne shavacas moja utrnuta stopala, bol u vratu
tupu slabost u želucu
pokušaj da budem dio onga što je dio mene
barem na trenutak da se osjećam normalno
.ja jedva pogađam usta hranom
Jedva jedem, jedva žvačem bol i krv u ustima
Pa opet bol i mrvice kruha
Cedevita
Novi ljudi s novim bajkama i novim padovima
Hrapavi snovi na hrapavim tlima i hrapava lica požude
Kipovi savršenstva previše hladni
Ljube mi grudi hladnim hladnim usnama
I mrtve ruke i oči
I naši padovi pred hnk /odavno ne trčah tako/
A mjesec izmučen zvijezdama i našim povicima razvodnio se pod njegovim
ozbiljnim hodom i ukocenim trzajem vrata
*
Priznaj, tvoj glas je premekan
I ti ne voliš više padove kao ja
Ti ne voliš više okus češnjaka i kiselog vina na mojim usnama
Zaboravio si kako to boli i pecka
Na ranama
Dodji da te podsjetim na svoj prvi napisani stih
I da ti pokažem izlaz iz ovog začaranog kruga moje pretjerane ludosti
Dodji, jer sam nećeš pronaći izlaz
A oboje znamo koliko to želiš
Svejedno, volim te..

Mogu li danas oko pet upiti svaku tvoju aromu
kušati svaku tvoju riječ,
popiti svaki šapat s votkom podjeljenom na nas troje
Mozes li na trenutke vezati moju agresivnost
i mahnito lupanje nogama
luđačke poglede
za našu snažnu stvarnost
za svoje podlaktice
I onda bez žurbe mrviti moje dahove
dok ne budu toliko usitnjeni
da čuješ da ne živim više

Možeš li pritiskat moje ruke uz svoja leđa
kao nekad prije bezimene travke
u debelim knjigama samoća
gdje bješe ispisana moja obijest i bijes
nekad prije davno
Dok ne shvaćah bludnosti
indijskih ogromnih riba
nasukanih
na plažama crnog pijeska