mi se ne volimo niti volimo boga mi se samo igramo skrivača i razgovaramo pod premalim nebom mi se ne ljubimo niti ljubimo boga mi samo dišemo tuđe mane priviknuti na suženost ovog našeg životnog prostora mi se ne dodirujemo niti dodirujemo boga samo pokušavamo ostati cijeli na ovim porušenim maketama ljubavi





p.s.
da ga sada upoznam toliko bih ga mrzila

Ona priča o paucima i crnim leptirima
O paučini koja obavija njene bespomoćne udove.
Kažu da će se vratiti
Ljekovi su krivi
Ona misli da zna gdje je i da je sve kao prije
Ona misli da može hodati

I ne čuje kletve svoje djece
Koja se svaki dan skupljaju oko njene postelje
I daju joj mekane kašice
Ne čuje moj zadah i ne vidi njena zapešća
Ona ne zna kako je sada

Kupim dlake s njenog jastuka
Srebrene vlasi i vrtim ih među prstima
I ljubim je
Staro naborano lice
Izmučeno i sretno
Sretno jer ne zna ništa

Ona misli da još postoje konji
i štale da su pune
i moje oči da su blistve a njena kosa zlatna
ona misli da je svaki smijeh sretan a svaki plač tužan
ona misli da živimo dok ne umremo