Ona priča o paucima i crnim leptirima
O paučini koja obavija njene bespomoćne udove.
Kažu da će se vratiti
Ljekovi su krivi
Ona misli da zna gdje je i da je sve kao prije
Ona misli da može hodati

I ne čuje kletve svoje djece
Koja se svaki dan skupljaju oko njene postelje
I daju joj mekane kašice
Ne čuje moj zadah i ne vidi njena zapešća
Ona ne zna kako je sada

Kupim dlake s njenog jastuka
Srebrene vlasi i vrtim ih među prstima
I ljubim je
Staro naborano lice
Izmučeno i sretno
Sretno jer ne zna ništa

Ona misli da još postoje konji
i štale da su pune
i moje oči da su blistve a njena kosa zlatna
ona misli da je svaki smijeh sretan a svaki plač tužan
ona misli da živimo dok ne umremo