opet sam pila
prašinu
njegov glas toliko udaljen
želja na dnu slamke
potežeš je gore
Ne volim te

Praške ulice
oni ne znaju gdje se
nalaze
potpuno izgubljeni
s osmjesima oko vrata
savršene zlatne djevojke
ljuljaju se
zidovi se njima dodavaju

prosila sam na ulici
s maramom preko očiju
pognute glave
isplaženog jezika
pila sam kišu

a trebala sam imati sretnu ljetnu priču
zabavnu i urnebesnu

imali smo požar
i pseći izmet previše alkohola
preduge podočnjake
zamuckivanje
ogromne crne kolutove u očima
kukce u kosi
imali smo potrebu
kola hitne pomoći
imali smo sve čak i previše

ranjena koljena
začepljene sinuse
nekad nesvjesno
slinili smo ne brišući to
kao nešto sasvim normalno
teško je zamisliti nekad koliko daleko smo bili
i tako lako se vratili

čep na čepu
bog se gužvao s ljudima u smrdljivom starom autobusu
namignuo mi na zadnjoj stanici dok sam spavala
glave naslonjene na zamagljeni iscrtani
prozor

voštane figure zvijezda
ponad neba
izgubila sam pravila za tvoju igru