opet sam pila
prašinu
njegov glas toliko udaljen
želja na dnu slamke
potežeš je gore
Ne volim te
Praške ulice
oni ne znaju gdje se
nalaze
potpuno izgubljeni
s osmjesima oko vrata
savršene zlatne djevojke
ljuljaju se
zidovi se njima dodavaju
prosila sam na ulici
s maramom preko očiju
pognute glave
isplaženog jezika
pila sam kišu
a trebala sam imati sretnu ljetnu priču
zabavnu i urnebesnu
imali smo požar
i pseći izmet previše alkohola
preduge podočnjake
zamuckivanje
ogromne crne kolutove u očima
kukce u kosi
imali smo potrebu
kola hitne pomoći
imali smo sve čak i previše
ranjena koljena
začepljene sinuse
nekad nesvjesno
slinili smo ne brišući to
kao nešto sasvim normalno
teško je zamisliti nekad koliko daleko smo bili
i tako lako se vratili
čep na čepu
bog se gužvao s ljudima u smrdljivom starom autobusu
namignuo mi na zadnjoj stanici dok sam spavala
glave naslonjene na zamagljeni iscrtani
prozor
voštane figure zvijezda
ponad neba
izgubila sam pravila za tvoju igru
Post je objavljen 20.11.2007. u 09:17 sati.