Slučajno razlivena tinta

Crta mrlje savršenih oblika

Po pergamentu života.



Pjevao je noć.

Šetajući kroz šumu.

Priljubljena duša uz hladnu kralježnicu,

Putuje prema stopalima.



U tri smjera:

Lijevo

Desno

pa opet lijevo…




Viče: gori,gori!!

Neka gori! Svaka istina.

Laž je ono što nas sada hrani.

Na povijenim obrazima

Rađaju se nove suze.




I zrak miriše na letove kukaca.

Probijaju opne slobode

I izlaze, slijepi,gluhi i nijemi

Odbijajući prihvatiti sebe.

Svaku novu riječ ustrajno gaze

Dok potpuno ne nestane,

Dok se suze potpuno ne osuše.

Onda nastavljaju dalje.






-Hodajmo po već izgaženim cestama, provjerenim putovima- viču,

Očekivajući zvuk mojih koraka u pozadini.



Ali već dugo stojim na mjestu,

Sa željom i neodlučnošću.

Kao jin-jang.



Izgubljena sam u htjenju.

Sloboda je moj najveći bog.

Buda,Alah,Jahve…

Koliko različitih svjetova u jednom

Stisku ruke.



Stavljaju ih na lomače i gledaju sa zadovoljstvom kako gore njihova tijela.

Sva istina.



-Gori,gori!!!

Neka gori!!

To bi sada trebao biti moj odgovor,zar ne?!?

Sada kad sam napokon upoznala sve te ljude i njihove laži?



Treba im jedna moja za kolekciju …



Hahahaha …

Zbilja misle da ću pristati??

Možda…možda i hoću.

Jer kako oni kažu : što mi preostaje?

Osim… Slobode…