Tražim novo vrijeme.
Nove zbrčkane misli u rečenici nadanja.

Otvaram oči,
Soba mi postaje mračno utočište.
Već dosta dugo nisam vidjela Sunce (ne znam koliko je sati)
Sve je relativno (u mom svijetu)

Zaudaraš na oholost.
Žao mi je.
Prebrzo si nestao.
Sada slikam svoje snove na srebrenom platnu budućnosti.

Magla oblizuje prozor moje sobe.
Netko kuca na vrata prošlosti.
Ključ je skriven u svjetlosti, na sponi stvarnosti i sna.

Nikad ga neće pronaći,
Moja krepost zasada je sigurna.

Lokva kiše je moje jedino ogledalo.
Izobličeno lice me ne zabrinjava…
Postajem samo sjena…
I ništa više.

Čokoladne usne…

Sama i tužna,
Utopljena u tuđim snovima…