evo sada kada nema nikog jer je izolirana( mora biti ), osjeća vlastiti zadah, valja se po krevetu i umire od boli zbog nedostatka onoga što vama ne treba, ali njoj svakako treba,
odlučila je ispričati vam svoju priču:

bila je dobra,prosječna i nikada nije odskakala od ostalih.
voljela je sve što su voljele njene prijateljice, gledala je dečke, slušala glazbu.
počela je izlaziti. njeno društvo su nazivali alternativcima(duga kosa,previše šarenila, alkohol, marihuana...LSD, kokain,heroin!!!!!)
ispočetka je bila sretna, smijala se i plakala... došla je u novu školu.
otac je otišao, a majka je nastavila uzdržavati nju i njenu mlađu sestru. u njoj su se rađale frustracije. popustila je, upoznala starije društvo...zaljubila se.
marihuana se pušila svaki dan-prije nastave,poslije nastave, za vrijeme nastave.
vikendom par crta speeda,flasha...kokaina kasnije. HEROIN!!!!!!!
tražila je pomoć,pisala nepostojećem prijatelju...
neuspiješno...odustala je

mnogo kasnije, dok je u javnom wc-u zatezala ruku,pogađajući venu, u njegovom zagrljaju, letjela sve brže i brže...vrištala je: visoko,visoko...
odteturali su u obližnji park, upijali svaki dodir,jeli svaki poljubac, spajali se u bezgraničnom nepostojećem prostoru njihove ljubavi.

nakon toga je nestao...pronašli su ga tamo gdje je tako rijetko svraćao a ipak se osjećao najsigurnije.kad je ugledala njegove prazne oči i mislila da je to kraj za nju...za svih.
ali bio je početak.

nakon toga potržila je pomoć,bilo je toliko ljudi koji su je voljeli,a koje je povrijedila.

za nju gubitak je bio prebolan,nije znala kako naprijed...svi su nekako nestali.
sav smijeh,planovi za budućnost,sjaj u očima nestao je skupa s njim. i rodio se ponovo u njenim pjesmama.

ponovo se zaljubila...ostala povrijeđena.možda nije smjela...
možda jednostavno zauvijek pripada njemu...

sjeća se njegovih riječi: FIZIČKA BOL NE POSTOJI, A PSIHIČKA JE HRABROST...
hrabrost,hrabrost,hrabrost...odzvanja u njenim ušima dok osjeća njegov pogled na potiljku...

ZAUVIJEK SKUPA U PJESMAMA...