ponedjeljak, 28.07.2025.
Nevjesta
Naslov: Nevjesta
Originalan naslov: Bride
Autor: Ali Hazelwood
Prevela: Nevena Erak Camaj
Izdavač: Sonatina
Srpanj 2025. godine
395 stranica
Iako sam s veseljem krenula čitati Nevjestu, vrlo brzo sam shvatila da to nije knjiga za mene. Već nakon prvih nekoliko poglavlja ulovila sam se kako razmišljam da odustanem, a takvih trenutaka bilo je još nekoliko tijekom čitanja. Ne zato što je loše napisana, nije, nego zato što me jednostavno nije uspjela emocionalno uključiti.
Volim kada me knjiga uvuče u svijet likova, kada osjetim njihove dileme, borbe i emocije kao da su moje. Ovdje se to, nažalost, nije dogodilo. Misery je imala zanimljivu pozadinu i skrivene motive, ali meni je kao lik ostala pomalo hladna. Znala sam što proživljava, ali to nisam osjećala s njom. Bila mi je daleka, kao netko koga promatram sa strane, a ne netko uz koga prolazim kroz priču.
Sličan osjećaj sam imala i s Loweom. Imao je potencijal – nije tipični grubi alfa, već vođa s pravdom i samokontrolom, ali njihova međusobna povezanost nikako mi nije zaživjela. Nije mi bilo jasno ni zašto bi jedno drugo privukli, a kamoli da se u to uvjerim. Njihovi razgovori i trenuci zajedno nisu mi izazvali ništa, ni leptiriće ni znatiželju.
Osim toga, nadnaravni elementi – vampiri, vukodlaci, politički brakovi, vijeća i dogovori, jednostavno mi nisu bliski. Sve mi je to djelovalo jako daleko od mene i nisam se mogla uživjeti. Više sam čitala iz navike nego iz stvarne želje da saznam što će biti dalje.
No, moram priznati da je bilo i nekoliko simpatičnih trenutaka – Miseryin sarkazam, poneki dijalog, sitne iskrice u dinamici. Hazelwood zna pisati tako da tekst „klizi“, da nije težak za čitanje, ali iskreno, taj stil nije bio dovoljan da me veže uz ovu priču.
Za nekog tko voli fantasy romanse i nadnaravne svjetove, ovo će biti pun pogodak, ali meni, koja više tražim emocionalnu dubinu, uvjerljive odnose i realističnije okruženje – ova knjiga jednostavno nije pružila ono što sam tražila.
Završila sam ju s osjećajem da je prošla kraj mene, a ne kroz mene.
- 17:08 -
petak, 18.07.2025.
Sebe sam čekala
Naslov: Sebe sam čekala
Autor: Katarina Šarić
Izdavač: Asia
Listopad 2024. godina
135 stranica
"Ali znaš, baka i dalje drži tvoju fotografiju među najvrijednijim stvarima,
Onu koju si joj ostavio za uspomenu."
Čitajući knjigu, imala sam osjećaj kao da čitam nečiji dnevnik, ali ne onaj skriveni, stidljivi, nego onaj hrabro ogoljeni. Pjesme su prožete stvarnim emocijama – ljubavlju, boli, gubitkom, nadom – i kroz njih sam se u mnogim trenucima prepoznala.
"Postoje tako oni neki trenutci
za koje znaš,
još dok se događaju,
da već postaju uspomena,
koju nježno pospremaš u džep svog srca."
Zbirka je posvećena Djevojčici i Dječaku i ta nit koja ih povezuje proteže se kroz sve pjesme. Posebno mi je ostao u mislima detalj iz prve pjesme – stihovi su složeni tako da početna slova tvore riječ Dječak. Nježna i osobna gesta, baš kao što je i cijela zbirka.
"Vidiš li još u meni onu koje više nema?
Od nje ostala je samo ljetna sjena i morska pjena."
Podijeljena je u četiri dijela, ali meni je djelovala kao jedno putovanje – kroz uspomene, kroz čežnje, ali i kroz rast. More se često pojavljuje u stihovima, i ne kao kulisa, nego kao podsjetnik na sve ono što nas oblikuje. I to more sam i ja osjetila – u slikama, u riječima, u tišini između redova.
"Raspali smo se
jer nikad nismo ni bili
dijelovi koji si pripadaju."
Ono što mi je posebno važno – stihovi nisu nakićeni, nema teških riječi ni nepotrebnih fraza. Sve je iskreno, jednostavno i jako – baš zato što dolazi iz srca. Čitajući, osjetiš da je svaka pjesma proživljena, ne napisana "reda radi", nego iz potrebe da se nešto pusti van, da se zaliječi.
"Da sjedim s tobom uz more
i starimo polako."
Zbirka se zove Sebe sam čekala i dok sam je čitala, shvatila sam da možda svi mi, na neki način, čekamo sebe. Možda ne znamo točno što tražimo, možda se godinama zaobilazimo…ali ovakvi stihovi natjeraju te da zastaneš, pogledaš u sebe i priznaš si sve ono što si šutke nosila. I baš zato – ova zbirka ostaje s tobom i kad je zaklopiš.
"Nisam sigurna kamo idem,
ali znam da je put bitniji od destinacije.
Pa idem glavom kroz zid.
Nekad sa smijehom.
Nekad sa suzama.
Nekad hrabra.
Nekad ustrašena.
Ali uvijek svoja."
- 19:05 -
srijeda, 16.07.2025.
Dvojnica
Naslov: Dvojnica
Autor: Inna Moore
Izdavač: Vlastita naklada
2019. godina
226. stranica
Dok sam čitala knjigu, uhvatila sam samu sebe kako u glavi vrtim jedno pitanje: "Bi li pristala?"
Jedna noć. Njegovi uvjeti. I nešto u njegovim očima što tjera sve u meni da kaže “da”, dok razum viče “bježi”.
Ova knjiga me iznenadila više nego što sam očekivala. Naravno da sam znala da će biti strasti – to je ipak Inna Moore – ali nisam bila spremna na količinu unutarnje borbe kroz koju prolazi glavna junakinja. Nije to bila samo požuda. Bila je to borba između moralnih granica, samopoštovanja i žudnje koja ne pita za dopuštenje.
Beckforda nisam mogla izbaciti iz glave. Taj njegov pogled, samouvjerenost, obećanje da neće biti “prljav” seks nego vođenje ljubavi… On je znao točno što radi. A ona – slomljena, zbunjena, gladna da je netko napokon vidi – nije imala puno šanse.
Erotske scene? Brutalno dobre. Nisu hladne i mehanične, nego nabijene emocijama. Sve je opisano tako da ti se stvori knedla u grlu od žudnje i neke tihe tuge. Nema vulgarnosti, ali sve pršti od napetosti i sirove privlačnosti. Osjetiš i dodire i dah i ono neizgovoreno između.
Ono što me najviše pogodilo je osjećaj da sam, dok sam čitala, bila na njezinom mjestu. Da sam se pitala isto što i ona. Da sam preispitivala svoje granice. To nije samo još jedna erotska priča – to je priča o slabostima, čežnji, iskušenju i onoj tankoj liniji između boli i užitka.
Ako voliš knjige koje te ne ostave ravnodušnom, koje uzbude tijelo, ali i zakopaju prst u najskrivenije dijelove tvoje psihe – onda ovu moraš pročitati.
- 17:01 -
petak, 11.07.2025.
Snovi iz Afrike
Naslov: Snovi iz Afrike
Autor: Domagoj Karačić, Jelena Kastaneti
Izdavač: Alegria
Studeni 2022. godine
350 stranica
Ponekad ti knjiga ne treba dati odgovore. Dovoljno je da te prodrma, da ti zadrhti nešto iznutra. Snovi iz Afrike nije samo zbirka fotografija i priča – to je iskustvo koje ti uđe pod kožu, a ostane negdje duboko unutra.
Fotografije Domagoja Karačića nisu samo lijepe – one su stvarne, moćne, sirove. Uhvaćeni trenuci lica koja nemaju mnogo, a zrače više nego što bi itko očekivao. Svaka slika djeluje kao da je tu s razlogom – da te natjera da zastaneš, da vidiš, ne samo pogledaš.
A onda dođe riječ. Jelena svojim pričama ne dramatizira, ne moralizira. Samo priča i upravo u toj jednostavnosti leži najveća snaga. Glasovi iz Afrike – njihova stvarnost, njihovi gubici, nade, snovi – ispričani su s toliko poštovanja i topline da sam se više puta uhvatila kako čitam polako, da ne propustim nijednu emociju.
Preporučila bih je svakome tko želi osjetiti – iskreno, duboko, bez filtera. Jer Afrika iz ove knjige nije samo kontinent. Ona je podsjetnik na sve ono bitno, što često zaboravimo.
Mene je ova knjiga podsjetila koliko malo treba da bismo činili dobro i koliko toga vrijednog u životu prođe nezapaženo – sve dok ne pogledaš tuđe oči i prepoznaš u njima ono što ti zoveš "sitnicom", a nekome je sve.
- 17:15 -
petak, 04.07.2025.
Sedam godina do tebe
Naslov: Sedam godina do tebe
Originalan naslov: The Seven Year Slip
Autor: Ashley Poston
Prevela: Jelena Živić
Izdavač: Znanje
Travanj 2025. godine
313 stranica
Na početku sam bila dosta zbunjena. Radnja mi nije sjela odmah, sve mi je djelovalo usporeno i trebalo mi je vremena da pohvatam tko je tko, što se događa s tim stanom i kakve sad to veze ima s ljubavnom pričom.
Ali što sam dalje čitala, polako sam počela osjećati taj neki poseban ugođaj priče. Clementine je ona tipična tvrdoglava cura koja se pravi jaka, a zapravo joj je srce izranjavano više nego što bi htjela priznati. Iwan s druge strane… ajme, kakvu kemiju njih dvoje imaju! Nije to ona prenaglašena, filmska kemija gdje padaju s nogu na prvi pogled, nego baš onaj lagani, prirodni klik koji se polako gradi. Pogledi, sitne geste, njihovi razgovori — sve to skupa stvara neki fini naboj zbog kojeg ti dođe da ih guraš jedno prema drugome i vičeš: 'Hajde više!'
Posebno mi se svidjela ta ideja da ih razdvaja sedam godina, ali unatoč tome, kemija među njima je toliko opipljiva da te totalno uvuče u priču. Iwan nije klasični savršeni frajer iz romantičnih romana, ali ima onaj šarm, toplinu i onu neku tihu upornost koja ti ostane u glavi. I naravno, limun pita je bonus.
Ima knjiga svojih sporijih trenutaka, neću lagati, ali čak su i oni dobro sjeli jer ti daju vremena da upiješ atmosferu. Priča nije prenapuhana, a opet ima ono nešto posebno, pogotovo kad kreneš shvaćati koliko su njih dvoje povezani, čak i kroz vrijeme koje ih razdvaja.
Na kraju, ova knjiga me uspjela osvojiti. Nije knjiga koja te udari odmah na prvu, ali kad joj daš šansu, ostavi ti osmijeh i taj poznati osjećaj da je ljubav uvijek malo komplicirana — i baš zato lijepa.
"Tetovirao si je cvijet limuna preko srca. 'Što kažeš ljudima kada pitaju za njezino značenje?' Ispričam im o djevojci u koju sam se zaljubio na pravom mjestu, ali u pogrešno vrijeme".
- 22:07 -