Od A do Ž https://blog.dnevnik.hr/zeljezicka
nedjelja, 11.11.2012.
Starekov polumaraton, 11.11.'12.
Naučila sam nešto danas. Barem se nadam. Zbog toga sam odlučila i načrčkat neš ovdje opet, čisto da selektivno ne smetnem s uma 
Jer budimo realni, tko voli učiti iz svojih grešaka? Prvo moramo napravit grešku, a onda još i priznat da smo pogriješili, yeah right. 
Mhm.
Eh. Starek '11. - 2:11:33. Starek '12. - 1:59:nešto. Skroz ok, teoretski. Samo što - nije!! 
Krenimo redom: odlučila sam još na Ljubljanskom polumaratonu da idem JOŠ SAMO na Stareka i onda ću završit sezonu. Što zbog raznoraznih ozljedica i bolova, što zbog nekih drugih planova kojima sam se u međuvremenu posvetila, pa da dam samoj sebi priliku da iduću sezonu započnem kvalitetno.
Pa kad je već to bio plan, nadopuna plana je bila završiti to u revijalnom tonu i spustit tih 1:59 na nešto niže. Pogotovo jer znam da mogu: sve ozljede su odavno prošle, niš me ne boli, puls mi nikad nije bio niži dok trčim, i još se k tome super osjećam. Iz svega toga sam izvukla zaključak da mogu ganjat 1:55 bez većih teškoća.
Iiiiii onda je krenulo s idejama 
Idemo grupno na tog Stareka i istrčat ćemo ispod 1:50 
Okej, može, imamo plan, podijelili smo tih 21km na manje dijelove, točno znamo kojim tempom idemo koji dio, ubrzavamo u svakom krugu...
Krene utrka i mi umjesto 5:20 idemo 5:10. I idemo. I idemo.
Napomenimo da ja ispod 5:15 NEMREM Ne da nemrem u smislu nemrem dugo taj tempo držat nego nemrem nemrem Al ok, mogu zadnjih 5km svjetski ubrzat, u tom sam dobra, i u tom dijelu je prema planu trebalo ubrzat. A dotad NE spuštat ispod 5:15 Al šta je tu je, držim ja tih 5:10, iako govorim samoj sebi da sam tele. I još puno drugih naziva
Skoro do pola sam išla u toj našoj grupi i onda odlučila usporit. Bilo je ili pratit i izgorit skroz naskroz do 15.km i najvjerojatnije se raspast, ili usporit pa završit makar puno sporije. I tak, usporim ja (valjda jedina pametna odluka danas). Dođem do oznake za deseti km i gledam kak sam srušila PB koji sam si postavila u Mariboru i mislim si i dalje kak sam totalno mutava al i dalje - ne reagiram.
Prolazi mi kroz glavu kolko mi je u Mariboru bilo teško i kolko sam bila sretna zbog rezultata za koji sam dala svojih 110%, a evo tu sam ga srušila zaletivši se ko sivonja A JOŠ IMAM MALO VIŠE OD POLA DO KRAJA 
Al i dalje idem ja neki svoj prebrzi tempo (čak i izvan grupe, koju sam, podsjetimo se, ostavila - da bi usporila
), prolazim 11.km i tad je počelo Skratit ću priču pa napisat samo da sam zadnjih 10 km trčala s takvim grčevima u listovima kakve ne želim ni najgorem neprijatelju. Imam dost visoku toleranciju na bol, istrčala sam dosad bolove u leđima, koljenima, stopalima, hvatištima tetiva... Grčili su se listovi pred kraj nekih trki, kolko se sjećam, ali ovo...
Bolovi još nekak, ajd, sijeva to divljački, zadnjih 5 km nisam ni disati mogla od boli, al bol nije neš kaj ja percipiram ko razlog odustajanja. Puno mi je zanimljivije nekaj drugo - u tih 5 km do kraja su se i stopala počela grčit, i sve to se dešavalo otprilike svakih 500 m takvom silinom da mi nije više niš držalo nogu kad bi stala na cestu. I to mi je potpuno novi osjećaj
Sad prvi put fizički NISAM MOGLA
Kolko god mi je znalo bit teško negdje, uvijek sam išla dalje. Naprijed i samo naprijed, ne? One spike "if you can't run, walk. if you can't walk, crawl. just keep moving forward."I tak, zadnjih 5 km maltene u suzama, ispitujem samu sebe ZAŠTO. Znala sam od početka da nemrem držat taj tempo. Nije mi problem to priznat, realna sam. Trkački treninzi su mi se skroz prorijedili, i znam da nemrem očekivat čuda.
Znam kolko trivijalno ovo sve zvuči
Al ja nisam tip koji se zaletava. Pazim na sebe tijekom cijele utrke, nekad više, nekad manje, jako često izazivam vlastite granice, ali sve to radim kolko tolko pametno. Ili sam bar to mislila do danas Ono kaj sam dobila danas je sljedeće: svojih najbržih 19 km
Budala 
I kaj imam od toga? Jedno veliko niš. Da sam zadnja dva km držala makar 6min/km, napravila bi PB. Al ta dva km su bila potpuno nehumana. Do cilja me dovukla Pink na mp3-u, molitve, autosugestije, pokušaji ne-padanja, urlanje na samu sebe, bodrenje same sebe, opet malo urlanja (u sebi, dakako )... I kaj napravim na kraju? Prolazim oznaku 21 i odlučim ubrzat tih 100 metara da napravim za sekundu makar bolji PB.
Nekad kad si glup, glup si do kraja. Ubrzanje je trajalo desetak metara. Razočarana samom sobom, sjedim ja u cilju i gledam kaj mi rade listovi
Otupila sam pa mi je bilo fascinantno kak se kreću u svim smjerovima i rade svašta nešto 
Moram priznati da me dosad nijedna utrka nije tolko naučila nekim stvarima ko ova. Najviše u vezi mene same. Sad treba bit pametan i primijenit to ubuduće
Ogromne čestitke svima, koji su rušili PBove, nisu rušili PBove, koji su zadovoljni, nezadovoljni, kojima je bio prvi polumaraton, kojima je bio sto i prvi... Nemojte zaboravit da ste svi pobjednici.
Let's make better mistakes tomorrow
| < | studeni, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Studeni 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)