- Kada smo se drugog dana sreli - reče Fatima - govorio si mi o svojoj ljubavi. Poslije si me naučio lijepim stvarima, kao što su Jezik i Duša Svijeta. Tako sam pomalo postala dio tebe.

Mladić je slušao njen glas i smatrao ga ljepšim od šuštanja vjetra na palminim listovima.
- Dugo sam te ovdje, na ovom zdencu, čekala. Ne uspijevam se sjetiti svoje prošlosti, Predaje, načina na koji muškarci očekuju da postupaju žene u pustinji. Još sam kao dijete sanjala kako će mi pustinja donijeti najveći dar u životu. Taj je dar konačno stigao, a to si ti.
Mladić joj je htio dodirnuti ruku. No Fatima je držala ručke vrča.
- Govorio si mi o svojim snovima, o starom kralju, o blagu. Govorio si mi o znamenju. Onda se nemam čega bojati, jer mi je to znamenje tebe donijelo. A ja sam dio tvog sna, tvoje Osobne Legende, kako ti to nazivaš.

Zbog toga želim da nastaviš svoje traganje. Ako budeš morao čekati kraj rata, dobro je. Ali ako budeš morao krenuti ranije, pođi ta svojom Legendom. Pješčane se dine mijenjaju, ali je pustinja uvijek ista. Tako će biti i s našom ljubavi.
- Maktub – reče. – Ako budem dijelom tvoje Legende, jednog ćeš se dana vratiti.

Paulo Coelho - Alkemičar