Zelena livada

U tami samoće
Dotaknuo me anđel
skriven u noći.
Nastao je dan
I sreća
I plam
Iz zimskog plašta
probije proljeće,
izraste kuća,
ispred kuće cvijeće,
crveno, vatreno,
Ruža iz nebeskog vrta.
Odletijeh u raj.
Kao demon iz najcrnije noći,
doprati me strah,
da ne izgubim Sunce,
što na mom nebu sija.
I reče mi anđel: «izgubiti nećeš»,
Ogrnut plaštom straha,
nisam povjerovao.
Povrijedih anđela, sebe iznevjerio.
Nestade raj.

O, paklena vatro, muke i boli
Pratite me u mraku u koji potonuh,
meljete, lomite, svaki dio tijela.
Bezglavo srljam i ne vidim puta,
tamnim ulicama tražim svog anđela,
tamnim prostorima tražim krilo tvoje
ili barem perce negdje odbačeno.
O ljubavi, ljubavi, ljubavi do boli.

Pružam sad ruke iz pakla u nebo,
gdje si anđele?
Nemam prava ništa više molit,
gdje si anđele?
U mraku moje Sunce se gubi,
gdje si anđele?
Gdje si čista ljubavi,
čisto cvijeće moje?


Iako dalje na mom nebu sija,
moja zvijezda mog blijeska ne vidi,
moje ruke za igru preslabe,
moje srce slomljeno od boli.
Vratih se zamrznutoj kući,
kaotične verse pišem, jer
volim te, volim, volim...

Ispred kuće ruža miriše
i bol me prati kao sjena.
Jeli za mnom negdje uzdišeš?
Gdje si od mene sakrivena?