Slavenima, kao I mnogim drugim kulturama jasna je bila uvjetovanost zemaljskog života od postojanja I aktivnosti Sunca. Njegovo putovanje određuje cikluse prirode I vezanu uz nje ljudsku privredu. Zbog toga Sunce zauzima najvažnije mjesto u modelu svijeta, zatim u mitologiji I religiji koja prikazuje svjetonazor zajednice. Sunce bilo je promatrano kao velika, nebeska vatra, a njegov tvorac kao najvažniji među Bogovima. Najvjerojatnije samo Sunce smatrano je bilo Bogom. Sukladno je to sa uvjerenjem da je ono prapočetkom svekolikog života (što je uostalom I znanstveno potvrđeno). Govoriti o Suncu – nebeskoj vatri - ne može se nevezano uz zemaljsku vatru I povezanog s njom Svarožića. Za dobivanje, koliko se može, kompletne slike ovome tandemu treba još dodati Dažboga I Radogosta.
Svarog
Slavenski Bog Sunce je Svarog. Njegovo ime dolazi od sanskritskog korijenja svar -
blijesak, nebo, sunce. Slično kao I iransko hvar – svijetlo sjajnog neba. Tako daleke veze govore o starini pojma Svaroga nasljeđenog još od praindoeuropskih vremena. Ime Svaroga javlja se u u tzv Kronici Hipatskoj – ruskom odpisu bugarskog tumačenja kronike bizantijskog povjesničara iz VI stoljeća Jana Malalasa. Taj zadnji pisao je o egipatskim bogovima, dok slavenski već pisar, prepisivajući tekst upotpunjavao ga vlastitim objašnjenjima, ubacivajući imena poznatih sebi slavenskih bogova. Tamo je Svarog uspoređen sa Hefajstosem, božanskim kovačom koji je iskovao Sunce I smatran je njegovim ocom. Shvaćanje Svaroga kao kovača nastalo je najvjerojatnije u željezno doba, kada vještina kovanja smatrana je bila magičnom, darovanom ljudima od bogova jer željezo obrađivalo se pomoću vatre koja je sama po sebi sveta.
Ponegdje Svarog shvaćan je bio kao cijeli panteon zodijakalni – objedinjavajući u sebi sve bogove, koji su uspoređivani s pojedinim konstelacijama – znakovima zodijaka (bio bi to dokaz visokog astronomskog znanja Slavena), dok godina sunčevog kalendara zove se Svarožije Kolo (točak). Upravo to ciklično putovanje Sunca određuje godišnje dobi I godine.
Kao I Svarog tako I samo Sunce (često istovjetno) bili su iznimno štovani od strane Slavena, a njihov kult nije se ograničavao samo na obredno vrijeme već bio je vidljiv u svakodnevnom životu. Staroruski zapisi iz XI/XII stoljeća govore o ljudima koji štuju “podne” klanjajući se okrenuti u južnom smjeru. Još do nedavna u Polesiu u Poljskoj I u Ukrajini postojao je običaj pozdravljanja izlaska Sunca sa obnaženom glavom I molitvom. Mnogi toponimi u svim slavenskim zemljama do današnjih dana govore o kultu Svaroga, kultu Sunca – Oca Bogova I Oca svakolikog života na Zemlji.
Svarožić
Nije moguće shvatiti puno značenje Svaroga bez Svarožića, isto kao I razumjeti kult Sunca bez osvrta na zemaljsku vatru. Korištenje vatre bila je vrlo važna vještina kojom je čovjek ovladao i koja je drastično utjecala na tokove njegove evolucije. Značenje vatre shvaćali su naravno I Slaveni, o kojima iz izvora arapskih putnika znamo da: “ Svi su štovatelji vatre”. Zapisi kroničara iz XIV stoljeća o Slavenima kažu: “mole se vatri I zovu ju Svarožićom”. Poznata je I slavenska molitva vatri:
“Ognjičku sveti, skarbičku božiji, ne daj nas nikad osiromašiti”Samo ime Svarožić je tipičnim patronimičnim imenom koje potjeće od Svaroga s dodanim karakterističnim za Slavene završetkom – ić (ycz, yc) I označava Svarogovog sina.
U mitologiji indoeuropskoj kult vatre se javlja u trostrukom obliku:
SUNCE - VATRA ZEMALJSKA - MUNJA
Pojedini oblici vatre s razvojom religije postali su zasebna božanstva. Kršćanska ideja svetog trojstva nije nova već je preuzeta iz puno starijih kultova prirode I njenih pojava (Otac – Svarog, Sin – Svarožić, Duh Sveti - Perun).
Iz zapisa raznih kroničara znamo da je Svarožić općeslavenskim Bogom. U istim kronikama imamo I zorne prikaze barbarskog uništavanja njegovih hramova te razaranja kulturne I duhovne baštine od strane kršćanskih biskupa, a koji su I sami revno sudjelovali u divljaštvu, razbijanju, paljenju tuđih svetosti.
U panteon solarnih bogova ulaze još Dažbog I Radogost.
Kult Dažboga potvrđen je kod Istočnih Slavena. Njegovo ime potiče od riječi dati – u imperativu, te riječi – bog, prvobitnog značenja – sreća, blagostanje, a potiće iz sanskrita: –bhagas – udio, sreća. Značenje to očuvalo se u današnjoj riječi –bogatstvo, ubogi. Isto tako riječ –zbože (koja nekad nije označavala samo žitaricu) I pobožan.
Dažbog je dakle taj koji daje bogatstvo, blagostanje..Arapski kroničari u opisu slavenskih običaja (napomenuto kod Svarožića) zapisali:
“Nakon košnje podižu žito k nebu govoreći: O Gospodine, ti koji sin nam dao hranu, daj nam je I danas u obilju”
(izvori nekih kršćanskih molitvi jasno se vide u arapskim kronikama).
Slavenima izvor svakolikog blagostanja bilo je Sunce. Dažbog mora dakle imati vezu sa Suncem. Dokaz tome je u spomenutoj već kronici Jana Malalasa u kojoj Dažboga zove “sinom Svarogovim”. Dakle Dažbog je općeslavenskim Svarožićem – Sunčevim sinom ili sinom onoga koji je stvorio Sunce, dakle – samim Suncem. Narodne fraze tipa:
“O, daj Bože”, “Daj Bože, daj”, “kruha našeg svagdašnjeg daj nam..”
su lingvističke forme vezane uz kult Dažboga-Svarožića. Isto tako je s “Radogostom” – Bog plemena Redara iz zajednice Vijeleta-Lučića, koji najvjerojatnije greškom kroničara nazvan je imenom grada. Radi se isto o Svarožiću.
Kult Sunca snažno karakterizira slavensku religiju kao I mnoge druge etničke religije koje su posjedovale (Ili posjeduju) vezu sa ostatkom svijeta - one duhovne niti za kojima čovjek današnje tzv. "civilizacije", otuđen od Prirode, božanskog I samoga sebe ponovo traga, a bez kojih živjeti ne može.
Naš Božiću Svarožiću, ognjičku božiji,
Ne daj nas nikada osiromašiti.
Daj nam kruha, daj nam snage, zdravlja, sreće I veselja
