svaki dan-novi san
subota, 22.12.2007.
Promrzle šape
Dan je započeo kao i obićno.
Dobro sam se naspavao i obilno doručkovao.Kasnije su me moji sustanari pustili na kratku šetnju po stanu i tad sam uživao.
Sve je bilo krasno dok se nije počeo spuštati mrak.U to sam vrijeme prebirao po hrani i tražio sjemenke koje su imale donekle dobar okus.
Sljedeće što sam čuo bilo je lajanje psa premda nisam znao zbog čega jer sam bio
zauzet večeranjem.Također je tu bilo i podbadanje potpetica u parket koje do prije par sati nisam čuo.A nemože se reći da sam već oglušio(ipak nisam baš tako star).
Uglavnom da skratim priču,nastala je ogromna buka od lajanja psa pa sve do nekoliko glasova koji su pričali u isto vrijeme.Htio sam prekriti uši šapama ali je to bilo malo teže pa sam se odlučio nećim zaposlit i nadati se da će buka ubrzo prestat.
Uskoro me posjetila gospodarica i već sam htio iskoćiti i vidjeti što se u susjednoj sobi događa(prvo mi je to palo na um kad je otvorila kavez)da shvatim ko mi to ometa mir u ove kasne sate.
No naprotiv,uopće nije imala namjeru da me pusti već mi je oko vrata stavila lajinu.Zbilja moraju kod okulista kad su me već mogli zamjenit s psom.
A ono najgore tek slijedi.Izvukli su me van na snijeg!
Pazite vi to.Sve bi bilo dobro da su me ostavile zagnutog u toplom kaputu.Ne morale su one iskušati kako se ja snalazim na hladnom tlu.Kad su me spustile nisam imao namjeru pokrenuti se.No kad sam vidio da se uz stazu prolazi neko čudo na četiri noge ipak sam odlućio da bi bila dobra idea malo se prošetati i napokon im udovoljiti.
Snježne su mi pahulje slijetale na krzno i tamo se topile a meni je samo na pameti bila topla kućica.Oh tada sam htio dati sve na svijetu da se mogu baciti u sijeno ili bar u topli zagrljaj.
Napokon!Došao je trenutak kad su me primile u narućje nečije ruke i priljubile me uz toplu vestu.
Ubrzo sam bio u kavezu i zapravo shvatio kako sam vani bio tek dvije minute a meni se činilo kao viječnost.Šape su mi bile još promrzle i mokre od snijega ali sada je to bilo manje bitno.
I kad sam se potpuno ugrijao dobio sam još porciju hrane koju sam s užitkom pojeo:)
i prije no što sam sklopi oči s namjerom da se odmorim nećija je topla ruka prošla mojim krznmo a ja sam bacio još jedan pogled na prozor za kojeg su se ljepile hladne pahulje.
četvrtak, 20.12.2007.
Prvo javljanje
Danas sam razmišljao...dugo...i ipak sam odlučio da vam se obratim!
Pa prije svega želio bih vam se predstaviti.Moje ime je Mrvac a produžena verzija mog imena glasi:zečko bijelić plavooki crnić.Komplicirano zar ne?
No vjerujte nisam ja za to kriv već su moji sustanari odlučili malo zakomplicirati stvar.
Tako sam se još prije zvao Mrvica jer sam po njihovim procjenama(od mojih
sustanara)bio cura.Zamislite samo to?A onda nakon mnogih nesporazuma ipak
im je doprelo do mozga da sam muško.
Uglanom,volim se maziti što se nije moglo reći za predhodne godine
mog života.Bio sam uplašen dečko...i stidljiv.
Nakon nekoliko sam godina ipak shvatio da sam uvijek na sigurnom u svom toplom i voljenom domu sa ljudima koji me obožavaju.Čak sam tad razvio sposobnost da se pravim mrtav.
Moja ženica elegantna i otmjena Muca moja je jedina ljubav.U nju sam se odmah zaljubio...
uvijek su mi se sviđale sivke.
Također je važno,kako nebi bilo?Važno je to da sam ponosan otac dviju beba Aly i Izi(premda su sad već odrasle zečice)
Te male su potpuno nalik meni.Također nikad nisam poricao,nikad ne porićem i nikad neću poricati da bi bile posebne i da su poprimile nešto sive boje od mame.
Moja je jedna velika mana to što sam razmažen!!
Ali niti za to ja nisam kriv već moji sustanari.Ja sam samo svaki njihov... kako da kažem...poklon primio raširenih šapa.
Mislim da sam sad mnogo rekao o sebi.
Vidmo se do slijedećeg javljanja!!
Ovo sam ja sa jednom od svojih kćeri(više ni sam ne znam koja je) potpuno su iste!!!
Muca nas je slikala
