VAŽNO DA SI ŽIVA

Dobar dan svima

Kod nas se sad već sve po malo vraća u normalu. Ljetni godišnji moji su svi ispucali i ajmo natrag na stare tračnice života gdje smo stali. Danas je nekima prvi radni dan koji je brzo u stvari došao. Eto da ne bi bilo kako sam ja facerica kojoj je ovo stanje ništa do još jedne situacije koju ja kao od šale prolazim….

Kao i svi i ja imam predivnih, lijepih, manje lijepih i koma dana u svom životu. Ponekad sama sebi izdramatiziram u svojoj glavi neke situacije samo što sam u prilici da sam često većinu prijepodneva sama pa mi se nekako to dogodi tada ili s obzirom da češće ne spavam nego spavam po noći – moj muž zaspi u roku keks ( ponekad zaspi i u zraku na putu do jastuka ) pa i tada imam prilike biti očajna sama sebi jer ne želim da ikoga opterećujem sa svojim nekim filmovima koji kad odluče krenu izokrenut radnju na glavačke.
Velika je to promjena na čovjeku kada iz sive kože i tamnih podočnjaka bez dlake na tijelu opet dobi nekakvu boju kože koja kaže da si živ, pa ti narastu obrve,trepavice i kosa... Svaku dlakicu koju si nekada mrzio na sebi jedva čekaš da nikne i onda kada je ugledaš njeguješ ju jer tada znaš da si živ . Veliki su to problemi s kojima se žene nose...
Gledam tih par slika koje imam i pitam se .... Bože dragi kako sam uspjela vratiti se a toliko suza sam isplakala u to ružno vrijeme nestajanja mene , toliko dugo sam gledala čelavu ženu koja me svaki dan pratila podbuhlih očiju koje sam se užasavala i budila je strah u meni. Nemoćno tijelo puno boli koje se jedva kretalo od kreveta do kupaone, od kreveta do boravka a češće je bilo nošeno na rukama supruga. Duga jecanja u danu i noći od silne ne moći.... Gledam tu ženu na slici i velika tuga obuzima mi tijelo....
Jako volim i cijenim život oduvijek- doista. Velike nedaće su mi od malih nogu protjecale kroz moje male nožice i ručice…Ta mala djevojčica je doista puno nedaća prenijela svojim malim krhkim tijelom i tako se to nastavljalo sve do 18-te gdje su nastale tragedije od kojih sam tada mislila da mi nema dalje, da sam došla do zida i kraja svog ni započetog života.
Taj period je bio iznimno težak I samo sam bježala od sebe od svih i pala je odluka ….
Odluka za djevojku od 18-pa 19 g ne željeti biti više na ovom svijetu je katastrofa. Žao mi je svih tako mladih ljudi koji ne vide izlaz i nisu dovoljno jaki prevaziči što ih je snašlo- zato jako dajem sebe svojim klincima – bodrim ih cijelo vrijeme uzdižem vrijednosti OBITELJI .Skupljam i dalje sada već te odrasle ljude koji dok mene nema to rade međusobno i šire to na svoje prijatelje koji su im vrlo važni u njihovim životima ….
Kako i zašto ne znam ali ja sam uspjela sama izači iz tog mračnog filma … Sama na ovom sadašnjem svijetu ali znam da su mi pomogli moji iz tog drugog svijeta , usmjeravali me i čuvali me. Bilo je više od miliun situacija gdje sam bez greške trebala nastradati ali nisam…dakle ne postoji drugo objašnjenje nego da ide to iz neba.
Osnovala sam obitelj, rodila svoje Anđele i uživala u svakom danu …. Pratile su me sjene prošlosti i taj kamen spoticanja je ponekad bio jako velik ali imala sam njih,.. svoju djecu koja su me tražila svojim ručicama,svojim velikim okicama i to ne bih mijenjala ni za kakvo blago svijeta…čak ni tu prošlost koja je bila moja noćna mora . Sve se događa s razlogom ….
Moje djetinjstvo uradilo je na meni dodatne čipove pojačane ljubavi ,primječivanju male kapljice rose na travki ,svjetlinu prekrasnih zvijezda ,njihanje grana velikih drveća i nešto što je meni posebno- ljepotu duše koju možemo davati i činiti ljude oko sebe sretnima . Dovoljan je ponekad i blagi pogled,zagrljaj bez riječi ili čiste suze koje od silne suosjećajnosti samo potope oči. Djeca su odrastala ja sam radila puno ,po 2-3 posla jer sam htjela da moja djeca imaju sve potrebno . Bilo je uspona i padova ali moja misija je bila da moram uspjeti rješiti sve najbolje što je moguće . Svaku njihovu punoljetnost sam doživjela kao svoj uspjeh jer oni su bili sretni sa mnom. Dan-danas oni ne skrivaju to blago koje imamo , svaku svoju sreču podijele sa mnom zvijezdama u očima koje sjaje najvećom svjetlosti -tu ponekad (ali vrlo rijetko doista )dođe i nešto što nije tako sjajno ali uvijek opet nađemo svijetlost pa se vratimo na taj zvjezdama popločen put.
Skršio me karcinom taman kada sam mislila da sad idem pomesti gnijezdo i ostaviti ga čistog i krenut na neki let sa svojim suprugom da se malo nagradimo .Prvo je bila šokantna spoznaja da je došao k meni i to pod bor na Božić 2017-te.
Plakali smo svi…. Ali nakon šoka opet mi je došla spoznaja da ništa nije slučajno. Ja sam ga dobila jer sam jedina dovoljno jaka da se borim sa njim.Opet netko gore uputio ga je na mene jer sve druge situacije koje se bojim i izreć ja ne bih preživjela a ni nitko drugi iz moje obitelji…i ta moja svetinja - obitelj- bi nestala. On gore nije dao da nestane nego je dao meni tu boleštinu i ja s ponosom nosim taj teret jer moji Anđeli me prate …

Ogolila sam svoju dušu sada…i suze same idu dok ovo pišem, ali ne one tužne nego one drage , pune ljubavi i zahvale što sam došla dovoljno daleko da se ne moram bojati .Ljubav pobjeđuje sve i moja misija je izvršena a to je - OBITELJ -bilo mene fizički ili ne uvijek će ostati OBITELJ i okupljanje u dobru i zlu .

Volite se, volite život jer on je uvijek lijep bili sami ili imali obitelji- svaki problem ima rješenje samo treba vjerovati prvenstveno u sebe a i drugima dati priliku da vam to pokažu iako to po nekad izgleda ne moguća misija…


hvala vam svima što me čitate kad god možete i što ste postali dio mog svijeta koji je prelijep