|
Jutro je. Dan je tako tmuran, samo je i vrijeme svijesno tvog odlaska. Bljuje mi se od pomisli da cu te danas morati gledati, onakvog bezmocnog, jadnog. Potpuno bezivotnog.
Polako sa sebe skidam dijecju pidzamu, uvijek si me zadirkivao zbog moje pidzame s medvjedicima, i odlazim u kupaonu. Laganim korakom ulazim, ukljucujem svoj stari prijenosni radio. Pocinje svirati nasa pijesma.
Glavom mi prolaze misli, o nama, o tebi. Zar je vec bilo vrijeme? Tako si bio mlad.
Podizem pogled prema ogledalu. Mrzim se gledati ovakvu. Izgledam odvratno placuci dok me bol izjeda. Jaka bol
zbog gubitka voljene osobe. Znam da ti nikad nebi dopustio da placem. I znam da me ne volis gledati ovakvu.
Na trenutak te mrzim. Jer si me ostavio, potpuno samu. Slaba sam i nezasticena. Oh, zar vrijedi zivjeti?? Ponavljam si to pitanje u glavi. I u trenutku ocaja, pozelim razbiti. Moram razbiti ogledalo.
Kristalni komadici stakla padali su po hladnim plocicama, krv je tekla iz mojih ruku. Majka je cula zvuk boli,vrisak.
Usla je i pokusala me smiriti, oprala je moje ruke i povela me u sobu. Rekla je da je vrijeme, da prihvatim stvarnost.
Napokon sam se spremila. Nisam htjela obuci crnu haljinu. Pa zar da na tvom i mom posljednjem susretu nosim crno? Ne, ti tako ne bi htio. Otisla sam s majkom prema tom mjestu. Znala sam da vise nista od sad nece biti kao
prije. Dok smo dolazili, prisjecala sam se nas. Sijetila sam se tog dana. Bio si samnom, pricali smo o buducnosti, o
nasim planovima. Rekao si mi da kada se vratis s puta, da cemo to obaviti. Obecao si da ces me spasiti od mog
oca. Da ces me odvesti daleko od njega. I mene i majku. Nisi znao da ces uskoro postati tata. Htjela sam ti kasnije
reci. A znala sam koliko volis dijecu. A ti si otisao, ostavio nas. Nezelim vise, nezelim razmisljati sto ce biti dalje.
Znam samo da moram donjeti odluku, vaznu za moju buducnost.
"Dosli smo!" -rekla je majka svojim blagim glasom. Izasla sam, drhtajući cijelim svojim bićem.
Gledam te jednom zauvijek i nikad vise...
|
