|
Za one koji nisu bili, dotakli smo se raznih tema i pričali o fenomenu bloga, komentirali slučaj kažnjavanja učenika-blogera u Prvoj riječkoj gimnaziji, pa smo došli do toga da je poezija dosadna. Barem na način kako je prezentirana u nastavnim programima i da bi poezija trebala biti nešto živo, aktualno, odražavati odraz svijeta u nama i nas u svijetu u kojem živimo. No tete u knjižnici rekle su da ne pamte kad je posuđena neka knjiga poezije, (tete knjižničarke ispravite me ako griješim). Saznali smo da se više ne pišu ljubavna pisma, da su ljubavne pjesme ljigave i ''out'', da postoji kriza komunikacije, da mladi ne znaju izraziti ono što osjećaju, a kad i pokušaju nemaju gdje to i učiniti i da Dobriša Cesarić nije napisao Baladu o zaklanim ofcama ;)))
I tak. Fino smo se družili tih sat i pol. I dok smo se družili, promatrao sam jednu curu u publici i zamislio što bi se sve moglo motati u njenoj glavi.
Ana me odvukla u knjižnicu Vladimir Nazor. Pristala sam samo zato što je obećala da će me upoznati s onim slatkim tipom iz njenog razreda. Neki debeli tip prtljao je pol sata po laptopu. Došlo mi je da zaspim. Drugačije sam zamišljala te pjesnike. Zamišljala sam ih kao ispijene, izgladnjele tuberkulozne tipove na samom rubu egzistencije. Žive u vlažnom potkrovlju i duguju gazdarici pet stanarina. Pate jer vide svu nepravdu svijeta, no shvaćaju da ništa ne mogu promijeniti pa loču i pišu pjesme. No nitko ne čita t enjihove pjesme. Umiru zaboravljeni, sami. Onda gazdarica krene premetati po ladicama pa pronađe rukopis i umjesto da njime potpali peć, da ih objaviti, a onda generacije bivaju maltetirane u školi. Ali ovaj debeli samozadovoljni prasac ovdje... aaaaaaaaaaaaaaaa… joj, digno mi je tlak. Mislim ono, kako on uopće može bit pjesnik? Stanuje tu u kvartu. Radi. Pjesnik koji radi. Objavio knjigu za života. Što to njega uopće muči da bi pisao? Starci? Poso? Nit je gladan, nit ga dira društvo, nit ima ljubavnih problema. Kajaznam, nije mi odavao dojam uvjerljivosti. Ajd barem nisam sama. Ima ih još koji su došli. Vani je hladno, u knjižnici je bar toplo. Bolje i to neg da visim na klupici parku i čekam da netko naiđe. Zadrijemala sam s mislima na Sašu i njegov skuter. Saša gdje si sada kad te najviše trebam? Spasi me odavde! Odvezi me nekud! Odvezi me bilo gdje. Nema Saše. Sigurno je kod Ivana i tam drapaju plejstejšn. Onda je napokon počelo. Ana me je trknula laktom u rebra. Debeli je nešt drobio o blogu ko da smo mi svi kreteni pa ne znamo ništ o blogu. Da saznaju za moj blog, joj, starci bi me se odrekli prek' novina. Pa je došao drugi debeli. Bwahahahahaha... Pa kaj su svi pjesnici debeli i imaju iste jakne? Pričali su o tome kako mladi nemaju gdje izreći svoje mišljenje, ali zaboga, toliko su brbljali... i tete i profačica i ona dvojca da mi mlađi nismo mogli doći do riječi. Ajde, pjesme su im ok. Čak je poslije bilo i klope.
Nemojte da vam se ja motam po glavi, stoga pišite sami. ;)))
Pozdrav,
Dario
|
