Moje mjesto je plava cesta
Polumrak stražari kraj našeg kreveta. Šapatom tjera zoru, koja je sve bliža i sve više se oglušuje na njegove naredbe da te pusti spavati. Posegnem li za tobom, narušit ću spokoj tvojih vjeđa. A više od svega te volim gledati pod okriljem vječne borbe dvaju stražara. Dok si spokojan i miran, opušten. Ispruženih ruku prema meni, kao da me zoveš, čekaš da se ugnijezdim na tvome ramenu.
Godinama sam lutala sama po svijetu. Tamo, amo, jedan, drugi, treći, četvrti grad i nebrojeno postaja u njima. Uvijek kraj nekoga i uvijek sama. S bolnom potrebom dokazivanja i definiranja. Sebe, drugih, odnosa, razloga, odlazaka, dolazaka.
Tvojim dolaskom, onom tvojom rečenicom i plavom košuljom ta se potreba rasplinula, kao da je nikada nije ni bilo. U godinama od tada, počela sam zaboravljati Potrebu. Sada, pod okriljem polumraka, dok traje ova bitka za tvoj novi dan, ja ostavljam ljušture prošlosti, da nikada ne zaboravim kada je počela Sreća, kada sam stigla na Moje mjesto, tko mi je do njega pokazao put.
Tko je raširio grmlje suza i otkrio plavu cestu do Moga mjesta.
Jučer je netko spomenuo prekretnicu, točku kada se lomio. I ja sam ju prepoznala, u tom trenutku, prije tvoje rečenice. Pulsirala je, vrištala, dozivala i prijetila samouništenjem, a ti, kao super heroj iz vremena koja ne postoje više, jednom jedinom rečenicom ugasio si užas u mojoj duši.
Ne mislim da riječi mogu donijeti promjenu. Djela su za mene pokretač svega. Ali taj put, taj jedini put bilo mi je potrebno samo reći nešto drukčije od onih priča koje su se hranile mojom vjerom u nepouzdano i ja sam vjerovala. Tebi, čuvaru plave ceste, tebi sam dopustila prvo riječi. Djela su došla sama. Uvedena rječima, kao u staroj pjesmi, došla da ostanu.
Prihvaćam tvoje ispružene ruke, puštam polumrak da prepusti stražu zori. Budiš se s osmjehom, privlačiš me na plavu cestu, ponovno, kao i svakog dana.
I na tome sam ti beskrajno zahvalna.
|