Negdje na rubu očaja
skupljam zadnje mrvice ponosa.
Ogoljen do kosti,
nenavikao na život bez maski,
spuštam rolete
i razmišljam o bijegu.
Da, to bi trebalo!
Bježati glavom bez obzira
s preostalim komadićima sebe
dok ne nađem mjesto
gdje ću opet moći staviti masku
i praviti se blesav,
dijeliti osmijehe neznancima,
gdje ću moći mijenjati
ove limune za naranče.
Ili samo bježati
dok ne zaspim iscrpljen
uz cestu.
Što već bude prije.
Mikenska umjetnost: Agamemnonova maska