Zanima me zašto je i kako znatiželja ubila mačku???

Evo ga napokon izvještaj iz Turske. Moram priznati da se još uvijek nisam odmorila... onako baš, baš odmorila :o) (za mene "baš, baš odmoriti se znači: crkavati najmanje 12 sati u komadu ), ali neću sada kukati, gdje mi je mladost???

Ajmo. Nisam uopće imala feeling da negdje putujem. Nisam vidjela veselu družinu gotovo čitavo ljeto i sama pomisao na to da ćemo provesti neke od možda zadnjih dana zajedno, činila me sretnom...kao dijete pred ekskurziju, reklo bi se u narodu!

Put me odmah u samome startu slomio do jaja! Bolio me svaki djelić tijela toliko da nijedna od mojih tehnika izravnavanja kičme, ekstremiteta i ostalih dijelova tako bolnog tijela, nije djelovala.

Bilo je lijepo vidjeti sve što smo vidjeli, ali ako pitate me da li bi ikada željela živjeti u Turskoj, odgovor je NE! Nisam nikada mislila da ću to izgovoriti jer tisuću sam se puta u životu pitala: "Bože zašto se nisam rodila negdje drugdje??", ali nakon onog prekrasnog WC-a na granici, na samom ulazu u Tursku rekla sam: "Bože hvala ti što živim u Hrvatskoj!".
PRIZOR: : polumrtvi, krmeljavih očiju, prepunih mjehura trčimo konačno na WC. Na ulazu nas čeka dvoje nečega, mislim, jedno od tog dvoje ljudi kojima još uvijek ne razaznajem spol, mrmlja nešto u nekoj maloj sobici ( zapravo nam baba na turskom jebe sve po spisku jer smo došli pišati a ona taman štrika ). Drugo, za koje bih sada već, ali ne sa stopostotnom sigurnošću, mogla reći da je žena, velikodušno nam jedno po jednom dijeli salvetu kojom ćemo se obrisati nakon pišanja za pola eura. U WC-u nas čeka šećer za kraj. Nakon što smo pustile vodu iz slavine ne bismo li oprale ruke i zube, iz nje je brzinom svjetlosti izletjela žoharčina promjera pet, šest centimetara i počela letjet po smrdljivom WC-u i napadat nas jer da, nisam spomenula: to je hibridni žohar poprilično velik i sa nevjerojatnom sposobnošću letenja.



Nisam neka mimoza, ali po meni je to dosta prljava zemlja. Ne znam, nekako čudno miriši tamo...evo i sad osjetim taj miris dok mislim na njega...nekako mlječni miris...ili janjeći.
Druga asocijacija kada pomislim na Tursku su mačke. Ima ih na svakom koraku i tamo sam prvi put vidjela da psi i mačke žive kao najbolji prijatelji. Psi ih uopće ne vijaju. Smiješno. Kao kaže se da ako ubiješ mačku, moraš izgraditi 40 hramova da bi ti se oprostilo... e pa stvarno kad malo bolje razmisliš, ne isplati se ubit mačku!



Smiješna je ta Turska meni skroz. Sve mi je nekako napola dovršeno. Improviziraju gdje god stignu. Vole kič.

probušena žuta lampa koja trebala bi biti bijela...


radijator na čudnoj nadmorskoj visini...


šarena kočija usred ničeg u po bijela dana...


Zemlja totalno različitih navika i mentaliteta od naše. Cjenkanje je ono što me oduševilo. Cjenkalo se od jutra do sutra, na plaži, na ulici pa čak i u hotelu...Nevjerojatno!
Isto tako Turci su ogromni gurmani. Sve izgleda tako fino.... mmmmljac





Ali ugodno je bilo vidjeti nešto domaće...



Obišli smo stvarno brdo toga pa evo i vama malo tog ugođaja! Više slikovito nego rječovito!
Uživajte....

Trojanski konj...




Bodrum. Jedan od najelitnij gradova na turskoj obali...



Bodrumske vjetrenjače...


Kavica u Pasha baru...


Artemidin hram...


Radnik u tvornici keramike ocrtava ukrasni tanjur...


Efes... Ovo me oduševilo. Nisam imala pojma da je to tako očuvano. Svašta nešta sam ja brijala prolazeći kroz ovaj grad...bogovi, božice, meduze, reinkarnacije... Ajme












ISTAMBUL ( ISTA kao islam, M kao Muhamed K.A. i BUL kao red bull )










"Najskuplja diskoteka u Istambul, dragi gosti, 100 eura ulaz"- tako nam je naš dragi vodić objasnio ovo što upravo gledate...


Brod Mustafe Kemala Ataturka ( čitaj s prijeglasom uuuu )...


Crna mrlja u adiddas patikama...


Ovako se u Istambulu čuvaju stvari...


Glavni bazaar...


Pozdrav s plaže...


Eeeee tako. To bi otprilike bilo to. Ne moram napominjati da mi je bilo fenomenalno. Super smo se slagali svi, toliko smo se smijali, stalno nešto pjevali, provaljivali, cjenkali se, tulumarili, naučili sve i svašta, vidjeli gro smiješnih ljudi ( hehehe :o) gro ), skužili tko je kakav, zaključili da volimo Hrvatsku i da nije uzalud ona: Hvali more, drž se kraja!

Ne mogu više! Voz'te me kući...


Tako je lijepo biti doma!