Otvorila sam ovaj blog prije gotovo godinu dana i brzo odustala već nakon 2 upisa…
Tada su mi se dani u ovoj mojoj pustinji činili beskrajno dugački i podatni za takvu vrstu aktivnosti. Vremena na pretek! Tek ispunjeno mojim beskonačnim monolozima u osluškivanju Njegova koracanja.
U tim mi se početcima učinilo da bi bilo zgodno opisati život u pustinji.
Znala da se ljudi boje širine i neomeđenosti koju pustinja krije. Svi koje poznajem su iz nje pobjegli glavom bez obzira. A ja nisam htjela bježati. Ne zato što sam hrabrija nego drugi. Prije da je to bilo zbog slutnje da je pustinja najbolje mjesto za susret s Njim. Nije mi to tada baš bilo posve jasno, ali nekom unutrašnjom intuicijom znala sam da se do kraja moram suočiti sa svim iskušenjima koje donosi život u pustinji.
Tu više odjednom nije bilo mjesta za javnu riječ. Ona se doslovno začahurila u zamku duše i sva se predala osluškivanju odgovora.
Čekala sam u strpljenju i potpunoj predanosti. Danas shvaćam da je i ta ogromna količina povjerenja bila od Njega darovana!
Nisam odmah ni primijetila kako se pustinja počela preobražavati. U nju pohrliše neki novi ljudi, bogotražitelji poput mene. Svi oni donesoše sa sobom neka čudesna nadahnuća i čežnje koje se tako poklopiše s mojima. U čuđenju što smo se pronašli, svi smo u jednom bljesku shvatili da smo se u našem susretu potpuno susreli i s Onim čije smo korake tako čeznutljivo iščekivali. On je bio tu, s nama, sa svima koji su se usudili prehodati svoju pustinju, dotaknuti njeno dno i granice.
Odjednom, otvoriše se putevi i izvori žive vode potekoše. Pustinja poče cvjetati!
Tada shvatih: pustinja se dobro može spoznati tek kad počne cvjetati i rađati.
Zato je i ovaj ponovni povratak pisanju na blogu… kao pokušaj da opišem taj čudesni preobražaj pustinje u mirisni cvatući vrt.
