POLARNA SVJETLOST(aurora borealis)

nedjelja, 27.01.2008.

Polarna svjetlost je sjaj na noćnom nebu, uglavnom vidljiv na visokim zemljopisnim širinama. Na sjeveru tu pojavu zovemo aurora borealis ("sjeverna zora"), a ime je dobila prema rimskoj božici zore Aurori i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, Boreas. Najčešće se pojavljuje tijekom rujna i listopada te ožujka i travnja (do danas nije potpuno razjašnjeno zašto). Na jugu se naziva aurora australis ("južna zora").
Premda rijetko, aurora se može vidjeti i sa srednjih zemljopisnih širina, i to kao crvenkasti sjaj na sjevernom obzoru. Dalje prema sjeveru, bliže polu, polarna svjetlost često izgleda kao velika plamena zavjesa koja visi s neba i njiše se lijevo-desno, dok po njenim pokretnim naborima trepere narančasti, zeleni i plavi plamenovi. Aurora dakle može biti statična ili dinamična pojava; kad je statična, zovemo ju tihim lukom. Aktivna aurora se, s druge strane, stalno kreće i mijenja. Zavjese se sastoje od mnogo paralelnih zraka orijentiranih u skladu sa Zemljinim magnetskim poljem. Kad jedna od silnica magnetskog polja vodi do točke iznad promatrača, dolazi do pojave tzv. auroralne korone ili krune.Polarnu svjetlost uzrokuje Sunčev vjetar. To je struja vruće plazme koju Sunce izbacuje u svim smjerovima (zbog ogromne vreline Sunčeva vanjskog sloja, Sunčeve korone). U normalnim uvjetima, Sunčev vjetar dolazi do Zemlje brzinom od oko 400 km/s i gustoćom od oko 5 iona/cc, no za vrijeme magnetskih oluja tok može biti nekoliko puta jači, kao i međuplanetarno magnetsko polje, koje također potječe sa Sunca i povezano je s gustoćom Sunčevih pjega. Na svom putu kroz svemir, dio Sunčevog vjetra nailazi na Zemljinu magnetosferu, područje svemira kojim dominira Zemljino magnetsko polje. Magnetosfera zakreće Sunčev vjetar oko sebe (i oko Zemlje) na udaljenosti od oko 70,000 km (fronta udara se formira na udaljenosti od oko 12,000 - 15,000 km). Širina Zemljine magnetosferske prepreke Sunčevom vjetru uglavnom iznosi oko 190,000 km, dok se iza Zemljine noćne strane pruža dugačak "rep" rastegnutih magnetskih silnica.
Silnice Zemljine magnetosfere zakreću dio Sunčevog vjetra prema Zemljinim magnetskim polovima. Polarna svjetlost nastaje kad se elektroni Sunčevog vjetra na visini od 80 - 150 km sudaraju s atomima gornjih slojeva atmosfere. Prevladavaju emisije atoma kisika - zelena i crvena svjetlost, u spektralnom rasponu od 557.7 nm (zeleno) do 630.0 nm (crveno, uglavnom slabije nabijeni elektroni i na većim visinama), zatim molekularnog dušika i dr.