U životu u zajednici, pustinja je prvenstveno nešto življeno na unutrašnjem planu, u izboru živjeti za Boga samoga: zbog toga su braća monasi. Ali u svakom prioratu (samostanu) postoji svaki tjedan dan pustinje, kada braća mole časoslov u samoći, a obroke uzimaju individualno u šutnji. I zajednički život provodi se više u tišini/šutnji kako bi olakšao uranjanje u lectio divina (monaško razmatranje Biblije), rad u samoći i tihu molitvu, prema vlastitim sposobnostima svakoga brata.
Taj pustinjački život može također biti „produljen“ na posebna mjesta rezervirana za tu svrhu, kao što su to dva pustinjačka priorata (samostani pustinje) u Alpama (francuskim). Jedan je posebno namijenjen novacima koji ondje provode dva mjeseca novicijata. Drugi pustinjački priorat je sastavljen od malih raspršenih eremitaža i namijenjen je više svečano zavjetovanoj, starijoj braći. U ovim samostanima-pustinjama braća mogu produbljivati svoj odnos s Kristom. Ovaj povratak na izvor nužan je za upotpunjenje plodnosti duhovnoga života, jer odvojeni od Krista ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5).
|