zajebant

Dakle...
Nije me bilo... Zaboravio sam korisnicko ime... Kreten...
U medjuvremenu, P mi je oprostila, sad smo opet najbolji prijatelji i obecavam svecano da cu zauvijek ostati najtolerantniji lik kojeg znam...
Doslo je proljece. Svakog dana mi je sve teze ustajati ujutro, i svakog dana mi je sve teze odlaziti na spavanje. Noc zove. Ovih dana uzivam navecer nakon svega obavljenog sjesti u auto i, prije nego odem doma, napravit par djireva po toplim gradskim ulicama, uz sirom otvoren prozor i obaveznu cigaretu. Svasta se da vidjeti. Hrpa likova koji su se izgubili u betonu, pa ih vidis kako se jurcaju u svojim bijesnim, a opet jeftinim i neukusnim njemackim automobilima niskoprofilnih guma, alu felgi i zatamnjenih stakala. Pa one gradske bitange u svojim jeftinim fiatima, zastavama, cvrkama, peglicama i ficama, kako se jurcaju na jedan sasvim drugi nacin, bez razmetanja, jednostavno se provlaceci kroz guzvu uz milion prekrsaja, ali opet s nekim sarmom, Zagrepcani bi rekli "stihom". Pa umorne sljakerice koje cekaju autobus nakon popodnevne smjene, s obaveznim kesama u rukama, iz kojih im nesto najcesce kapa po nozi. U suprotnom smjeru autobus cekaju curice zaljubljene u samo nebo. Mozes ih brzo razlikovati. One koje cekaju autobus i aitobusom ce se i vratiti, normalne, dobro odgojene gradske cure koje ce eventualno sresti nekog poznanika u maloprijespomenutim fiatima, ali nece ih birati po automobili, vec po kvartovskoj pripadnosti, iz cisto prakticnih razloga. Pa one druge, za koje nikad nisam siguran cekaju li autobus, cekaju li svog celavca ili mozda stopaju? Da, iz grada se vracaju i oni vrijedni decki koji nesto treniraju, zajedno sa curama visoko podignutih repova, koje se bave sportom i zbog kojih si nikad necu oprostiti sto sam se tako rano ostavio rukometa.
Proljece... Toliko gusta u obicnom otvorenom prozoru automobila... moj Grad, cigareta, gospodja Samoca i ja... Vidimo se veceras... Oko devetke... Ja sam onaj u crvenom dizelu... Koji vozi jako, jako sporo...