Kao i obično,neobično... https://blog.dnevnik.hr/zaista-tu

utorak, 10.12.2013.

Ležim...Miris omekšivača sa friško oprane deke draži mi nosnice...U daljini čujem automobile sa Ilice, a ja žmirim, ležim nepomično i pred očima mi je tama nadam se da ću zaspati što prije. Na jednom mi se po mislima počne motati Treće oko,pred očima mi je sada oko.Lijepo,plavo oko,uokvireno divnim, gustim trepavicama...Trznem se...Ipak nisam zaspala...Zapravo se osjećam tako usamljeno ležeći u kasno poslijepodne sama na tom kauču. Razmišljam kako bi bilo lijepo da me sad netko zagrli,da me stisne k sebi i šapuće nešto lijepo. Smije i lagati,samo da je lijepo.Prođem prstima kroz kosu, kruta je.Ne sviđa mi se to...Misli mi vrludaju i nikako ne mogu dobiti koncentraciju da mantram nešto lijepo,nešto što ću sanjati.Jednostavno mi ovog puta ne ide. Razmišljam o nekim lijepim trenucima koji su ostavili dubok trag na meni.Kako neke pjesme povezujem sa određenim ljudima, mirisi,boje,čak i godišnja doba.Sve to asocira na nekoga. Neki ljudi se u životu pojave da bi nas samo naučili lekciju i jednostavno nestanu. Rijetki su oni koji ostaju... Zapravo je važno oprostiti,sve one traume koje nosimo,neke otvorene rane koje čistimo i zamatamo da bi što manje boljele,one su podsjetnik na ljude kojima nismo oprostili,na neke terete prošlosti koji nas koče.Kako se toga jednostavno riješiti? Danas bi mi trebao pravi,čvrsti zagrljaj, onaj od srca. Onako prijateljski, iako ne bih imala ništa niti protiv nekog strastvenog,da mi probudi sva osjetila,duh i tijelo. Da u mom trbuhu zaigraju leptirići,da me prođu trnci,da ponvno budem zaljubljena.Da vidim svijet onako lijepim kakav zaista i jest...Kako volim taj osjećaj.Osjećaj da mi se netko sviđa,da me razveseli kad ga ugledam,da mi u tmurnom danu izmami osmijeh na lice...Čini mi se da danas ipak ništa od toga. Ostajem sama,sa svojim mislima,sa nekim skrivenim željama koje ne mogu izreći niti sama sebi.To je posljedica odgajanja sa tabuima. Čovječe zašto uopće postoje tabui u današnje vrijeme kad više ništa nije nenormalno,kad svaki lapan ima svoje veselje i popularan je? Živimo u vrijeme ogromnih političkih previranja,svjetske krize i mnogobrojnih revolucija, a ipak smo okruženi tabuima. Zašto nije tabu biti glup? To nikoga nije sram? Nikoga nije sram zadirati u nečiju privatnost? Mene sram takvog društva...ležim i dalje...Sad imam neke totalno druge misli u glavi i nisam više tako opuštena...Umjesto sna kojeg sam tako priželjkivala, ustati ću.Skuhati ću kavu i zapaliti cigaretu. Po dobrom starom balkanskom običaju.
Do pisanja...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Crtice iz mojih misli

Linkovi