Postavljam si tako, suviše pitanja koja me samo dovode do ludila a ne dozvoljavam sama sebi da vrijeme odgovori na njih. Zašto se konstantno vraćam tebi, tebi koji me toliko možeš povrijediti...kao da to činiš namjerno..kao da neznaš ništa drugo samnom nego me povrjediti. Zašto se onda uvijek vraćam tebi, kao pas koji je naučio put kući i ne zna ništa osim toga.
Znam da tamo gdje se vraćam nema ništa, ali svedjedno se vraćam. Je li to strah od novoga ili nepoznatoga? Ne znam.

Usrećiš me, ne kažem da ne, ali mi daješ te mrvice sreće toliko rijetko na kapaljku da...o bože...kao heroin drogerašu...toliko mi to treba. A daješ tako malo, nezamjetno koliko ja mogu primiti ali i koliko ja dajem. Vjerujem da bi netko Novi bio sposoban davati puno više. I nebi ga bilo strah dati cijeloga sebe. Ili možda ipak bi? Oh, moj Bože..koliko suviših pitanja.

Volim te i mrzim. Tek sada shvaćam onu: "Tanka je granica između ljubavi i mržnje", zaista je tako. Bolno je sve ovo..ali jedino što želim jest živjeti svoj život..s tobom ili bez tebe, živo mi se j**e. Samo želim mir. MIr i nekoga kome mogu pružiti tu svoju ogromnu količinu ljubavi, ali sada imam nju i ne trebam tebe. Već će te netko zamjeniti. Zamjeniti u smislu samo da me sakrije od noći u svome zagrljaju, da me ne pusti da utonem preduboko u san..da se ne izgubim u limbu...da ne zapnem u tom svijetu snova. Makar i dalje držim i vjerujem da trenutno živim svoju moru i svaki tren čekam trzaj da se probudim na drugoj razini.