nedjelja, 07.03.2010.
Za sve je kriva jedna....
Jutro. Moj najdrazi dio dana, pogotovo sto ga jedva docekam, jer sanjam marendu. Prokleta bolest, ne da mi mira , uvijek ko da sam s Bijafre dosla. Uff..... smijes ovo, ne smijes ono, ma what a hell, necu krepat bas u tom trenu, ionako nas svih nesto ubija, pa i zrak koji udisemo nije zdrav pa isto disem i docepam se pastete. Smrdljiva kremica u kutijici koju tako volim. Nikako da skuzim zasto ljudi kad je kupe , istu trpaju u frizider?
Pa sa police ste je uzeli, ako se mjesecima tamo nije usmrdila nece ni dan u kuci! Ionako to nije to, ako se stvrdne, odvratno mi je to razvaljivat po kruhu, ovako kad je sva meka i trackava mom odusevljenju nema kraja.
Vrijeme je za poci. Kako ne volim tu zgradu, ali eto trebam, taj trenutak vec dva dana odgadjam, a svjesna sam da odgadjanje samo produljuje agoniju. Prija me skupi i dokotrljavamo se nas dvi do famozne „zgrade“.
Svaki put kad tamo dodjem ko da me netko sakom udari u trbuh, uzasan osjecaj. Sreca imala sam drustvo taj dan jer je i ona morala po poslu. Uvukla sam se cijela u svoj kaputic, skrivam se, mada ne znam od koga , ova zgrada je za mene ko kafic „U zdravlje“ gdje svi znaju tvoje ime, a kako bih voljela da sam neki anonimus koji doseta jednom, samo za provjeru sedimentacije.
Necu danas, ne mogu, ne zelim pokvariti vikend, ipak je napokon sunce. Napokon vise ne hodam ulicom , ne bacam se poput lososa uzvodno, suho je. Ponedjeljak. Odlucila sam.
Pritom primjetih ceduljicu na staklu saltera i ne vjerujem svojim ocima, ali brzo izadjem.
Otisle nas dvije u zgradu do, morala je pokupit jos neke rezultate i doceka nas red. Mrka lica, tuzna, svi sute. Opet ugledah ceduljicu: „Molimo da prilikom preuzimanja nalaza predocite zdravstvenu iskaznicu!“
Huh?! Mislim sto je doslo do toga da se sumnja na drpisanje nalaza? Kradju identiteta? Sto je nikla neka nova mafija koja prodaje dobre nalaze za par iljada eurica ili sto?
Nas dvije smo razvile cijelu pricu i pocele zabavljati ljude oko sebe. Uskoro ce poceti malo skenirat roznicu ili rendgenski pregled ko na aerodromu.Jadan onaj ko ima pacemaker, mogli bi to zamjeniti za neku bombu, ipak kuca ko sat . Svi smo potencijalni Bin Ladeni.Ko u nekom americkom filmu, odmah snage interventne policije, spustaju se konopima, opkoljavaju zgradu. Sve samo da nalazi budu sigurni .
Tad ugledam decka, koji ih urucuje, kako ceprka po ogromnoj kutiji i trazi nalaz. Covjek bi pomislio da u ovo moderno doba postoji baza podataka pacijenata, eto kad vec predocujem knjizicu, gdje se jednim klikom sve nadje i na licu mjesta printa. Neeeee, decko kopa i kopa po kutiji , na kojoj jos uvijek stoji naljepnica Knorr, je malo izbljedila , al ..... bitno je da su pacijenti dobili bar juhicu, posli je sprema za nalaze. Dvostruka korist, recesija je.
Da ne vidis svojim ocima rekla bi da nije istina.
Cerile smo se ko dvi lude, moje blesiranje me (citaj pizdarije) uvijek izvuce iz najgorih situacija, makne mi misli sa ocitog. Sto da kazem, otisla sam toliko daleko da me spopala misao , kako to da super ljepilo zaljepi bas sve, papir, metal, covik zalipljen na plafon, a cep na tubi nikad? Uvijek je otvoris, da malo ide teze , ali otvoris! Hmmm
U istom momentu sam se sjetila price od frendovog frenda, koji je priupitao, da jesmo li primjetili da kada covjeka udari auto , uvijek ga izuje?! Htjela ne htjela, pocela sam se smijati, crni humor do bola, ali istina ziva!
Ajme sto sve covjeku padne napamet.!
Dovoljno smo izludili ljude za jedan dan, odlazimo, mene glad opet pocela morit. Ti pasa, teskas bi mi pozvidio na obrocima, a ko zbica sam.
Idemo na kavu, sa motom Carpe Diem. Usput cu kupit nesto za jesti.
Smijuci se sjedamo u auto i kazemo jedna drugoj: Mislim da je za ovo sve kriva pasteta, fala barba Gavrilovic , na neki nacin si nam uljepsao dan !
- 21:56 -
