znaš,
u kasnim noćnim satima
ja se često sjetim tebe...
to je jače od mene,
i ne mogu otjerati tu sjetu od sebe...
a trudim se,
često mislim drugčije izbijam,
nije da uvijek uspijem,
ali živim...
moram nekako da to pustim,
da uspomenama ne dozvolim
da me u prah pretvore...
teško je.....
ni sad ne mogu san dozvati
i sama misao o prošlosti
bez dozvole dolazi...
a sve je bilo tako daleko,
iza mene zaboravljeno...
da bi jedna ptica na krilima donijela
što sam niz rijeku pustila....
s manje bola,
bez ijedne suze,
ali vraćeno...
samo sad noći
na uspomene mirišu
i ugašene svjetiljke
opet oči otvaraju...
a i to se činilo blijedim,
i to sam u magli ispustila,
da bi kiša sve to vratila...
i sve sam ulice prelazila,
s kratkom mišlju,
često bez prošlosti...
ali znam da nisam zaboravila,
i ako sam drugog zavoljela...
često se sjetim sjaja u tvojim očima
i na tren pomislim
da si me stvarno volio.
da ni sad nisi zaboravio.
...da bilo je nešto i nestalo.....
nije ovo ona djevojčica
što je slijepo vjerovala
svakoj tvojoj riječi...
nije to curica što te voljela,
u tvojim očima svijet vidjela,
u tvojoj osobi savršenstvo nalazila...
sad je osoba što je sve shvatila,
i sve laži oprostila..
svaki lažni pogled,
svaki pretvoreni pokret,
svaki umjetni osmijeh ...
i druge je voljela,
ali nikad nije zaboravljala
kako je biti povrijeđen
nije zaboravila kako je voljeti,
a ne biti voljen,
i sve glumiti ...
nije zaboravila sjaj tvojih očiju,
iako je i s drugim bila sretna
i u drugim očima svijet svoj vidjela
i u njegovom naručju iskreno se smijala...
/" target="_blank">
|