Sutradan opet nije željela izaći iz sobe. Nekoliko puta su joj neke osobe kucale na vrata, ali je nije zanimalo. Hodala je po sobi kao lavica u kavezu. Nije znala šta bi radila, pa je samo nasumice izvlačila odjeću iz ormara, isprobavala je i bacala po sobi. Zatim se okomila na knjige. Izvukla je nekoliko romana, debelih knjiga i kojekakvih drugih, prelistala ih i ostavila po sobi. Šminku isto tako, uprljala je cijelu sobu, šarala po zidovima,… Željela je na neki način izbaciti sav bijes iz sebe. Bilo je prošlo podne kada joj je netko ponovno pokucao na vrata. Lidija se nije ni na to namjeravala osvrtati, ali uskoro začuje očev glas. “Lidija, otvaraj vrata ovog trenutka.” Lidija je nastavila besposličariti i uopće nije mislila otvoriti vrata. Odjednom se začuje lupa na vratima. Otac uđe unutra. A vrata… Tri radnika su vrata skinula i odnijeli ih zajedno sa šarkama. Otac je ušao u sobu i stao uokviren dovratkom. Imao je šta i vidjeti. Soba je izgledala kao da je bomba pala u nju. Lidija je nekoliko trenutaka bila šokirana, no onda progovori: “Kako…? Kako mi to možeš uraditi?” Otac je samo slegnuo ramenima. “Kakav svinjac. Bolje ti je da počneš spremati, ujutro polaziš.” Lidija se pravila zbunjenom: “Odlazim? A gdje to?” Otac ju je blijedo gledao i samo hladno rekao: “U internat u Springtownu.” Lidija, koja je u međuvremenu počela lakirati nokte, podigne pogled i pogleda u oca: “Žalim, to mi nije u planovima.” Viktor je ostao smiren: “Ali jeste u mojim. I, zaboga, počisti ovaj nered.” Lidija je gubila strpljenje. Počelo joj je izgledati da otac misli ozbiljno. Nemoguće. “Počisti ga sam ako ti smeta.” Viktor je izgledao zbunjen, ali samo na trenutak: “Uredu, to mi savršeno odgovara. Tete, dođi.” U sobu uđe Tete, pokušavajući sakriti iznenađenje zbog vrata, a zatim zbog nereda u koji je ušla. Viktor joj nije dao puno vremena za zbunjenost: “Molim te, pokupite ovaj nered u vreće. Razdvojite odjeću, šminku i knjige.” Tete samo klimne i ode po ostale spremačice. Za nekoliko minuta nered je bio spremljen. Viktor je sve to nadgledao. Lidija je sjedila na krevetu i gledala šta rade. Kada je sve bio pokupljeno, Tete upita: “Gospodine što ćemo s ovim?” Viktor je na trenutak pogledao zbunjenu kćer i trudeći se izgledati što ozbiljnije i tvrđe reče: “Dajte u dobrotvorne svrhe, podijelite međusobno ili bacite. Svejedno.” Lidija ustane: “Ne, tata, kako mi to možeš napravit?! Zezaš se zar ne?” Viktor samo odmahne glavom i zajedno sa spremačicama, jednako zbunjenim kao Lidija, pođe napustiti sobu. Na vratima (ili na onome što je od njih ostalo) zaustavi se i reče Lidiji: “Ujutro polaziš. Počni se pakovati. A da, nemaš šta pakovati, a ionako, tamo ti tvoja odjeća i onako neće trebati.” Lidija je stajala šokirana nekoliko trenutaka, a onda poče vrištati i bacati se. Viktor krene u svoju sobu i sudari se s Mariom. “Šta je bilo, Viktore? Šta je Lidiji?” “Ništa, Maria, samo uči lekciju.” Maria je bila zabrinuta. “Ali..” Viktor podigne ruku da je zaustavi da priča. “Nema ali. Zabranjujem ti da odeš u njenu sobu ili da je vidiš do ujutro.” Maria potišteno spusti glavu. Bila je iznenađena ponašanjem svog supruga, ali odluči ga poslušati, valjda on zna najbolje.
Lidija cijelu noć nije spavala. Bio je ponedjeljak ujutro. Ležala je i osluškivala tišinu. Izgledala je užasno. Pletenica joj je bila sva raščupana, šminka razmazana po licu. Nije htjela ustati. Samo je ležala i plakala. Razmišljala je. Sve joj se više činilo da će je otac poslati u internat. A možda… ako ga zamoli. Ne, neće se spuštati tako nisko. Ako već treba otići u internat, otići će ponosna i uzdignute glave. Ustala je i odlučila se srediti. A onda je zastala sjetivši se sinoćnjeg događaja. Nikada to ocu neće oprostiti. Sva njena dizajnerska odjeća… i šminka… Odlučila je poduzeti nešto. Pa ne može u internat ovakva. Uzme mobitel i utipka dobro poznati broj. S druge strane, nakon dugo zvonjenja odjekne pospan glas:
“Mmm…Ko je?”
“Tina, Lidija je. U gadnoj sam frci. Trebam vašu help.” Tina se malo trzne: “Joj, Lidi, zvučiš katastrofalno. Da okupim društvo?”
“Ne, ne. Nemam vremena. Čuj, Viktor me šalje u internat. Da, dobro si čula. Bacio mi je svu odjeću i šminku. Trebaš mi nabavit sve osnovno: znaš, šminka i odjeća. Znaš moj stil i pliz nek bude kvalitetno.”
“Oj, Lidi, stvarno je frka. Pa gdje da sad kupim? Tek je šest?”
“Tina, pliz!”
“Ok,ok. Vidiću šta mogu napravit. Da ti donesem?”
”Da, ali ne na vrata. Znaš gdje je ulaz u kuhinju? Donesi mi tamo za sat vremena, donijet ću ti novac. I da, ne smiju te vidit.”
“Ok. Dogovoreno. Vidimo se.”
To je bilo riješeno. Lidija ustane i ode u kupatilo. Umije se i raščešlja kosu. Bila je zaista blijeda. Našla je novac i do sedam je tražila na Internetu podatke o internatu u koji je šalju. Internat je bio ogromno zdanje, moderno uređeno, ali potpuno izolirano. To je bila djevojačka škola, nije bilo muškaraca. Svo osoblje je bilo žensko. Imali su dvanaest predmeta, pet sati dnevno. Subotom su bile školske aktivnosti i dopunska nastava. Od aktivnosti su imali vrtlarenje, domaćinstvo, atletiku, plivanje i jahanje. Kriza. Nedjelje su ima bile slobodne i jedino tim danom su mogli napustiti školu. I to, izlasci su bili do 20 za prvu i drugu godinu i do 21 za treću i četvrtu. Glupost.
U sedam Lidija siđe u kuhinju. Tamo su je čekale Tina i Lucija. Bile su sestre blizanke. Iako se to po njima nikada ne bi reklo. Lucija je imala kovrčavu, smeđu kosu i zelene oči. Bila je visoka i mršava. Tina je bila niska, ravne smeđe kose i smeđih očiju. Posvuda po licu je imala pjegice.
“Donijele smo sve što smo uspjele naći.”, reče joj Tina i pruži nekoliko vrećica. Lidija im dade novac. “Šta se desilo, Lidija? U koji internat te šalju?” Lidija puhne. “U Springtown. Viktor je loše volje.” Obje djevojke se zgroženo pogledaju, pokazujući tako suosjećanje prema Lidiji. Springtown je u njihovu društvu bilo nešto najgore što je jednu od njih moglo zadesiti. Sestru jedne iz njihova društva su roditelji poslali tamo. Ženska je bila totalna coolerica, a kad se vratila… zaredila se. Taj internat je među Lidijinim društvom bila najgora moguća riječ. Blizanke još jednom međusobno razmijene zgrožene poglede. Prva je progovorila Tina:
“Oj, Lidi, stvarno je bed. I Viktor… Misliš na svog tatu?”
“On mi više nije otac. Mrzim ga.” Blizanke su je suosjećajno gledale.
“Razumijemo te, Lidi. Sjećaš se Ronine sestre?”, pitala je Lucija. Tina i Lidija razrogače oči i kažu u isti glas: “Naravno.” A zatim Tina produži: “Ona se nakon Springtowna zaredila.” Sve tri djevojke u suosjećanju zavrte glavama.
“Ej, cure, zamolila bih vas neš.” “Što?”, upitaju blizanke. “Ostatku društva recite da me šalju u neke tetke ili tako neš. Dajte, pliz. Što bi rekle ostale.” Blizanke klimnu glavama. “Pod jednim uvjetom.”, reče Lucija. “Da,”, složi se Tina, “moraš nam obećati da se nećeš zarediti.” Lidija se nasmija. “Naravno da neću.” Djevojke su se počele smijati kada se kroz kuću zaori muški glas dozivajući Lidiju. Blizanke se na brzinu pozdrave s njom i pobjegnu iz kuće. Lidija krene prema svojoj sobi i susretne se s ocem. “Lidija, tražimo te. Vrijeme je da pođeš.” Lidija nije mogla sakriti razočarenje. Negdje u dubini je ipak gajila nade da je neće poslati u Springtown. No, nije mogla ništa. “Trebam vremena da se spremim.” Otac ju je začuđeno pogledao. A onda primijeti vrećice koje je nosila. “Šta je to?” Lidija nije imala vremena razmišljati o izgovoru. “Posudila sam od blizanki, znaš da nemam odjeće.” Viktor se na trenutak osjeti malo krivim. Pa šta bi ljudi rekli, oni bogati, a kćerka im nema odjeće. Kakva bi to grozota bila. No nije htio sada prigovarati Lidiji. Samo je, što je oštrije mogao, rekao: “Imaš deset minuta.”
Naravno, Lidiji se to otegnulo na pola sata. Nije se uopće ni žurila. Na kraju se ipak udostoji da izađe. Ispred ju je čekao vozač i majka i otac, koji su došli da je isprate. Lidija zastane ispred auta. Otac ju je gledao. “Šta čekaš? Ionako već kasniš” Lidija pogleda oca kao da je poludio. “A moji kovčezi? Pa neću ih valjda sama nositi?” Viktora je ta njena izjava tako naljutila da ju je skoro poslao bez kovčega. No, nije htio novu frku i svakako, htio je izbjeći da mu kći posuđuje okolo odjeću, pa pošalje vozača po kovčege. Maria iskoristi to vrijeme da se pozdravi s kćeri. “Tako si blijeda. A pogledaj svoje oči. Crvene su od plača.” Lidiji se baš nije pozdravljalo s njom. Još uvijek nije mogla zaboraviti onu pljusku. Lidija je ljutito pogleda: “Vi ste tome krivi.”, okrene se i sjede u automobil. Više nikako nije pogledala majku i oca.